“A tactical approach allows students to engage in real play from the beginning, fostering deeper understanding and application of game strategies.”
Koje metode su dostupne i koju odabrati? Odgovaraju li sve metode svakom sportu? Ovo su pitanja koja često postavljaju roditelji i treneri, pa tako i ja. Odgovor na ta pitanja pronašao sam u znanstvenoj knjizi Teaching and Learning Team Sports and Games iz 2012. godine, autora Gréhaignea, Richarda i Griffina. Ovaj članak sažima najvažnije uvide iz knjige za one koji nisu vični engleskom jeziku ili žele brži pregled.
Klacifikacija sportova
Prije izabira pravih metoda za učenje sportova, sportove je nužno klasicifirati to rade i autori na početku knjige koristeći se radovima sportskih teoretičara poput Almonda i Deleplacea. To je važno iz razloga što se različiti sportovi razlikuju po svojoj stukturi pa se onda i različite metode imaju drugačiji učinak. Moramo priznati da skijaški skokovi i hokej su drugačiji tipovi sporta. Osim te podjele ekipni sportovi su različiti sami po sebi npr. Odbojka i rukomet.
Glavne kategorije timskih sportova:
Invazivne igre (nogomet, rukomet, košarka)
Igre s osvajanjima i brojanjem bodova (baseball)
Mrežne igre ( tenis, badminton, odbojka)
Ciljne igre (golf, kuglanje)
Kategorije naglašavaju ključne karakteristike poput vrste cilja, veličine igrališta i načina interakcije s loptom ili drugim projektilima. Na primjer, invazivne igre karakterizira borba za teritorijalnu dominaciju, dok mrežne igre zahtijevaju precizno udaranje lopte preko mreže.
Timski sportovi, prema Gréhaigneu, definiraju se kao kolektivna organizacija dviju suprotstavljenih ekipa koje djeluju unutar specifičnih pravila kako bi postigle bodove i spriječile protivnika u tome. Ključni aspekti uključuju:
Omjer snaga – ravnotežu između ofenzivnih i defenzivnih akcija.
Motorne sposobnosti – vještine specifične za sport.
Taktičke i strateške odluke – donošenje odluka unutar kolektivnog okvira koji igrači dijele.
Kako analizirati igru u ekipnim sportovima?
Uspješnost ekipe ovisi o rezultatima. Sam rezultat je nepredvidiv. Ono što se može predvidjeti je izgled za dobar rezultat. Kolike su šanse da se rezultat ostvari. One ovise o kvaliteti igre. Kako je neki tim igrao ovisi o brojnim faktorima. Ti faktori su kombinacija objektivnih i subjektivnih parametara. Njihovo praćenje i mjerenje nazivamo analizom.
“Understanding the internal logic of team sports enables players and coaches to anticipate and adapt to dynamic game situations.” – autori
Prema autorima knjige ovo su modeli kojima se analizira igra :
Analitički model
Temelji se na razlaganju igre na osnovne tehničke elemente. Naglasak je na imitaciji i ponavljanju vještina izvan konteksta igre. Ovaj model se često povezuje s biheviorističkim pristupima učenja.
Strukturalistički model
Gleda tim kao cjelinu, a ne samo zbroj individualnih kvaliteta. Fokus je na timskoj koordinaciji i razumijevanju kolektivnih taktika kroz praksu.
Sustavni model
Naglašava opozicijski odnos između ekipa, analizirajući omjer snaga kao osnovu za predviđanje i objašnjenje ponašanja u igri. Ovaj model promiče razvoj taktičke svijesti i anticipacije budućih situacija.
Autori su došli do saznanja, i to je važno naglasiti, da je sustavni model najpogodniji. Drugim riječima ako analiziramo igrače tako da ocjenjujemo zasebno taktiku, tehniku, izdržljivost (analitički model) nećemo biti toliko precizni i pouzdani kao u situacijama kada ocjenjujemo nogometaše kroz njegovo ponašanje u kontekstu igre (sustavni model).
To saznanje je intrigantno jer mnogi naši treneri su školovani da gledaju na nogomet kroz prizmu lošijeg strukturalističkog modela. To izravno utječe na kvalitetu selekcije u nogometu. Ali ne saamo nju nego i metodologiju rada, periodizaciju i taktičku obuku samih igrača. Izbor prave metodologije je ključ nogometne edukacije.
“Through constructivist strategies, players not only learn the ‘how’ but also the ‘why’ behind specific tactical decisions.” – Autori
Zašto sustavni model treniranja?
Sada kada smo sportove razvrstali na temelju saznanja da određene vrste sportova imaju različite ciljeve. U gimnastici je ponavljanje zatvorenih struktura dovodeći pokrete tijela do savršenstva, dok je u nogometu cilj dominacija nad protivnikom.
Jasno je da se u gimnastici sportaš ne mora prilagođavati na okolininu koja je uvijek ista od temperature prostorije, veličine sprava i vremena izvedbe. U nogometu je sasvim suprotno. Iz toga bi trebalo biti razumljivo da da će ovim sportovima iste metode učenja imati različe učinke. To nije zato što su metode same po sebi loše i ne djeluju nego zbog prirode sporta.
Iz toga proizlazi da bi se treneri trebali držati sustavnog modela u treniranju sportaša iz ekipnih sportova. To je zaključak cijelog istraživanja koji se temelji na slijedećem:
- Sustavna analiza uključuje proučavanje opozicijskih odnosa između timova, čime se analizira cjelokupna dinamika igre, a ne samo pojedinačne akcije ili timske taktike.
- Korelacija ofenzivnih i defenzivnih aspekata omogućuje razumijevanje kako timovi prilagođavaju strategije kako bi odgovorili na protivničke akcije.
- Razvoj taktičkog razumijevanja: Analiza kroz sustavni model uključuje evaluaciju percepcijskih i kognitivnih elemenata igre, kao što su anticipacija, prepoznavanje obrazaca i donošenje odluka u stvarnom vremenu.
Zašto mnogi treneri u Hrvatskoj još uvijek preferiraju analitički model kod treniranja u momčadskim sportovima?
Stara škola– Naš obrazovni sustav kasni za trendovima. Treneri nasljeđuju obrasce ponašanja svojih kolega profesora koji su analitički model donijeli iz drugih sportova.
Nedostatak edukacije– Znanje nam omogućava razumjevanje i bolje odluke. Treneri koji se dodatno ne educiraju doživotno ostaju na klasičnim metodama ne dopuštajući sportskoj evojuciji da napravi promjene.
Jednostavnost– Analitički model je lakše primjenjivati. Puno jednostavnije je sastaviti trening koji podiže kondiciju ako se izostavi nogometna igra. Također je laše pratiti dobivene parametre na treningu. Analotički model isključuje kompleksno razmišljanje i zbog toga je inkluzivniji za više trenera.
To su tri važna razloga zbog čega smo ”zapeli” u trenažnoj evoluciji. Kako vidimo izuzetno je teško preskočiti prepreke jer je potrebno reformirati obrazovanje trenera, motivirati ih na učenje i podići uvijete rada kako bi se privuklo što više kvalitetnih trenera.
“The interaction between motor skills and tactical awareness is crucial for effective performance in team sports.”- AUTORI
Zaključak
Za treniranje momčadskih sportova najprikladniji je sustavni model. Nogomet i drugi invazivni sportovi od igrača zahtjevaju sposobnost prepoznavanja obrazaca igre i predviđanja akcija suparnika, analizu situacije, procjena mogućih ishoda i izbor optimalne strategije. Sve to uz brzo provođenje odluke kroz precizne i koordinirane pokrete.
Da bi se stekle te vještine potrebno je trenirati u situacijskim uvjetima. Kroz igranje igara simuliraju se situacije s utakmice i potiču potrebne pozitvne promjene u ponanašanju ekipe i pojedinaca. Analitički model treniranja u kojem se odvaja tehnika od taktike ili kondicije je pogodniji za drugu vrstu sportova.
PS.
Za sve one koji žele više detalja u liku ispod mogu skinuti knjigu Teaching and Learning Team Sports and Games iz 2012. godine, autora Gréhaignea, Richarda i Griffina
