Train the Way You Like to Race

Stephan Widmer

U sportu, većina znanstvene zajednice smatra da je rana periodizacija štetna za djecu. Istovremeno, svjedoci smo kako sve više djece kreće sa sportom u predškolskoj dobi. Iz toga proizlazi konflikt. Ljudi su podijeljeni oko pitanja trebaju li se djeca specijalizirati isključivo za jedan sport ili je bolje da treniraju više sportova. Odgovor nije jednostavan, no moguće je doći do njega. U ovom tekstu nastojat ću pristupiti temi nepristrano, razumijevajući oba pristupa.

Što je specijalizacija?

Specijalizacija je usmjereni proces stjecanja vještina unutar jednog uskog područja. U sportu, to može značiti usmjerenje prema loptačkim sportovima (npr. košarka, vaterpolo, nogomet), specijalizacija za određeni sport (npr. nogomet) ili usmjerenje prema određenoj poziciji unutar sporta (npr. vratar, branič, vezni igrač, napadač). Čak i unutar pozicije postoje dodatne podjele, poput specijalizacije napadača na centralnog, krilnog ili povučenog napadača.

Specijalizacija je stoga širok pojam. Kada govorimo o njoj, važno je precizirati o kojoj razini specijalizacije razgovaramo. Primjerice, dvije osobe mogu tvrditi da je specijalizacija loša, no pritom misliti na različite stvari: jedna na specijalizaciju za određenu poziciju (npr. napadač), a druga na specijalizaciju za vrstu sportova (npr. loptački sportovi).

Zašto je specijalizacija važna?

Ljudi mogu biti dobri u mnogim stvarima, ali vrhunska priznanja i plaće najčešće ostvaruju oni koji su stručnjaci u specifičnom području. Primjerice, najtraženija osoba nije ona koja svira pet instrumenata osrednje, već ona koja svira jedan instrument savršeno. Kada smo bolesni, liječnik specijalist liječi specifičnu bolest koja nas je pogodila. Specijalnost je nužna.

Isto vrijedi i za sport. Klubovi traže i zapošljavaju igrače koji mogu specifično odgovoriti zahtjevima određenih uloga unutar momčadi. Najbolji igrači ili oni za koje postoji pretpostavka da će postati najbolji, najviše su cijenjeni.

Koji je problem specijalizacije?

Kako bi se postigla izvrsnost u određenom području, poput nogometa, potrebno je uložiti mnogo energije i vremena. Velika većina fokusa mora biti usmjerena na nogomet jer je konkurencija iznimno velika. Primjerice, vrhunski vratar mora većinu svoje edukacije posvetiti vratarskoj ulozi. Istovremeno, teško je biti jednako dobar branič i napadač.

Specijalizacija ne dopušta svestranost. Međutim, vrhunski stručnjak mora imati dovoljno široko znanje kako bi njegovo usko područje ostalo kvalitetno. Primjerice, povjesničar ne mora znati sve o geologiji, ali mora razumjeti kako geografija utječe na društvene procese. U nogometu, napadač može biti specijalist za postizanje golova, ali mora imati barem osnovne sposobnosti presijecanja i oduzimanja lopti.

Najveći izazov specijalizacije je pitanje ravnoteže između specifične obuke i generalizacije. Pretjerivanje u specijalizaciji može narušiti temelje znanja i smanjiti ukupnu vrijednost vještina. Na primjer, vratar koji ne sudjeluje u “build-up” akcijama ima polovično znanje, bez obzira na svoje obrambene sposobnosti.

Najveći izazov specijalizacije je pitanje ravnoteže između specifične obuke i generalizacije. Pretjerivanje u specijalizaciji može narušiti temelje znanja i smanjiti ukupnu vrijednost vještina.

Je li rana sportska specijalizacija štetna za djecu?

Ovo pitanje često se pogrešno interpretira i izvlači iz konteksta. Da bismo ga razumjeli, moramo uzeti u obzir nekoliko znanstveno dokazanih činjenica:

• Što je osoba mlađa, brže uči.
• Vještine zahtijevaju određeni broj sati rada.
• Ono što vježbamo, to ćemo i naučiti.

Rani početak može, ali ne mora biti problem

Većina sportskih prvaka počela je trenirati u ranoj dobi. Primjeri iz domaćeg sporta, poput Dražena Petrovića, Luke Modrića ili Ivice Kostelića, potvrđuju ovu tvrdnju. Ipak, rana specijalizacija može biti štetna ako dijete nije emocionalno ili psihički spremno za sport.

Djeca imaju različite osobnosti i motivacije. Za razliku od Dražena Petrovića, koji je odmalena znao da želi biti profesionalni košarkaš, mnoga djeca nemaju jasnu viziju svog budućeg puta. Pravi problem nije specijalizacija, već forsiranje djeteta na sport koji ne voli.

Vježbaj ono što želiš postati

Djeca koja vole sve sportove trebala bi imati mogućnost trenirati više njih. S druge strane, ona koja pokazuju izraziti interes za jedan sport trebala bi imati priliku specijalizirati se. Opći fizički razvoj važan je za svu djecu, ali kada dijete jasno preferira određeni sport, treba mu dopustiti da se razvija u tom smjeru.

Zablude oko rane specijalizacije

1) Rana specijalizacija je štetna

Štetnost ranog upisa u sport ne ovisi isključivo o sportu ili dobi djeteta, već o mnogim drugim faktorima koji mogu učiniti sportsku specijalizaciju dobrom ili lošom. Ti faktori uključuju:

• Kvalitetan program prilagođen uzrastu djeteta.
• Kvalitetnog trenera koji razumije dječje sposobnosti i potrebe.
• Kvalitetan sustav koji prioritizira razvoj i dobrobit djeteta.
• Podržavajuće roditelje koji prihvaćaju dijete onakvo kakvo jest.
• Izbor sporta od strane djeteta koje uživa u aktivnosti i osjeća se dobro trenirajući

Ako su svi ti faktori prisutni, rana specijalizacija u većini sportova, bez obzira na dob, ne može biti štetna. Problem nastaje kada jedan ili više ovih faktora izostane, što utječe na kvalitetu treninga i iskustva djeteta. Umjesto demoniziranja specijalizacije, bilo bi korisnije raditi na unapređenju uvjeta treninga za djecu.

2) Pojmovi “rana” i “specijalizacija” nisu precizni

Što zapravo znači “rano”? Ispravnije bi bilo koristiti izraz “preuranjena” specijalizacija. Budući da se djeca ne razvijaju motorički, psihički ni emocionalno istim tempom, pojam “preuranjeno” je relativan.

Jedno dijete može biti spremno za učenje nogometa u petoj godini, dok drugo možda nije spremno ni u sedmoj. Povlačenje stroge crte za sve je neozbiljno i potencijalno štetno.

Također, pojam “specijalizacija” često se neodređeno koristi. Neki smatraju da “nogometna specijalizacija” znači treniranje isključivo nogometa, dok drugi podrazumijevaju učenje nogometnih tehnika u kontekstu igre.

Ove različite interpretacije mogu dovesti do suprotnih zaključaka. Stoga, definicije treba prilagoditi individualnim potrebama djeteta, a ne obrnuto. Ono što je za jedno dijete specijalizacija, za drugo možda nije, i ono što je za nekoga “rano”, drugome može biti “kasno”.

3) Sve može biti trening odnosno učenje

Ako mislite da je trening samo ono što se događa tijekom sat ili dva provedenih s trenerom, griješite. Djeca se pripremaju za sport od rođenja.

• Hodanje je prvi oblik treninga.
• Interakcija s roditeljima pomaže razvijati emocionalnu stabilnost i otpornost, što kasnije doprinosi sportskom uspjehu.
• Igre poput skakanja, penjanja, trčanja i sličnih aktivnosti čine osnovu nespecifičnog treninga, koji djecu priprema za specijalizirane sportske aktivnosti.

Za šestogodišnje dijete koje je provelo mnogo vremena igrajući se u parku, skačići po krevetima ili družeći se s vršnjacima, specijalizacija u nogometu nije preuranjena. Dapače, to može biti logičan nastavak njegovog motoričkog razvoja.

Djeca koja svakodnevno provode vrijeme u tjelesnim aktivnostima mogu se specijalizirati bez rizika od preopterećenja, jer im organizirani trening, koji obično traje samo sat vremena dnevno, predstavlja minimalno opterećenje u odnosu na ukupni volumen njihovih aktivnosti.

Za šestogodišnje dijete koje je provelo mnogo vremena igrajući se u parku, skačići po krevetima ili družeći se s vršnjacima, specijalizacija u nogometu nije preuranjena. Dapače, to može biti logičan nastavak njegovog motoričkog razvoja.

Pogreške u gledanju na ranu specijalizaciju

Podcjenjivanje sposobnosti

Treneri ponekad odgađaju specifičan sportski trening pod izlikom da djeca “nisu spremna”. Umjesto da djecu izlože nogometnim situacijama, često se koriste vježbama poput preskakanja, provlačenja i trčanja bez konteksta.

Ovakvo podcjenjivanje može biti štetno jer djeca već imaju osnovne motoričke vještine – igraju nogomet u parku, trče, skaču i udaraju loptu. Podcjenjivanje njihovih sposobnosti može umanjiti njihovu motivaciju i zabavu, čineći trening manje zanimljivim.

Učenje tehnike u izolaciji

Izraz “tehnika je temelj taktike” često vodi do zablude da djeca prvo trebaju savladati tehniku u izoliranim uvjetima prije nego što počnu učiti taktiku. U stvarnosti, tehnika se najbolje uči kroz specifične situacije u igri. Kvalitetan nogometni trening zahtijeva integraciju tehnike i taktike, a ne drilanje izoliranih vještina.

Pritisak na djecu

Sam čin specijalizacije ne stvara pritisak na djecu – to čine rezultatski orijentirani sustavi, neadekvatni treneri i preambiciozni roditelji. Kada se djeca suočavaju s takvim pritiscima, dolazi do narušavanja njihove motivacije i samopouzdanja, što često rezultira sagorijevanjem i odustajanjem od sporta.

Sam čin specijalizacije ne stvara pritisak na djecu – to čine rezultatski orijentirani sustavi, neadekvatni treneri i preambiciozni roditelji.

Zaključak

Pojmovi “rana” i “specijalizacija” često se pogrešno tumače zbog nejasnih definicija. Kada je nešto “rano” i što točno znači “specijalizacija” strogo su individualne stvari koje ovise o djetetovim sposobnostima, motivaciji i okruženju.

Umjesto demonizacije specijalizacije, važno je fokusirati se na poboljšanje kvalitete programa, razumijevanje dječjih potreba i stvaranje pozitivnog okruženja za rast i razvoj.

Kvalitetna specijalistička obuka ključna je za uspjeh u sportu, ali ne smije biti forsirana ili uvedena na štetu djetetove opće dobrobiti. Probleme u sportu ne uzrokuje rana specijalizacija, već loši sustavi, pogrešne metode učenja i toksična okolina.