A leader is one who knows the way, goes the way, and shows the way.
Upisali ste dijete u nogomet i sada razmišljate o tome kako bi ono moglo unaprijediti svoje učenje, odnosno učiti brže, ili možda uopće nemate jasnu ideju o tome kako vaše dijete uči i napreduje? Ovaj tekst namijenjen je upravo vama jer načini na koje dijete uči nogomet direktno utječu na razinu njegova napretka i znanja. Stoga ćemo detaljno objasniti dva tipa učenja te njihove prednosti i nedostatke.
Učenje na osobnim pogreškama
Učenje na osobnim pogreškama poznato je i kao metoda pokušaja i pogreške. Nema osobe koja nije barem jednom naučila nešto upravo na ovaj način. Ovakav oblik učenja primaran je za djecu i bebe. Primjerice, beba pokušava ustati, pada, pokušava opet, sve dok njezino tijelo ne razvije dovoljno snage i koordinacije za uspješno stajanje. Takvo se učenje događa jer bebi ne možemo objasniti postupak – jednostavno nije dovoljno zrela za poduku.
I odrasli često uče putem osobnih pogrešaka, posebno kada se samostalno upuštaju u nove aktivnosti. Čak su i veliki izumitelji, poput Thomasa Edisona, istraživali i eksperimentirali bez vodstva. Poznata Edisonova izjava „Ne znam kako napraviti žarulju koja svijetli, ali znam 1000 načina koji nisu dobri“ savršeno ilustrira ovaj način učenja. Edison je kasnije postao mentor mlađim generacijama inženjera.
Nekad učitelj nije dostupan. Ne mogu svi priuštiti obrazovanje ili kvalitetnu edukaciju. Primjer za to je Indija, jedna od najmnogoljudnijih država svijeta s velikim brojem djece koja nemaju pristup odgovarajućem obrazovanju. Unatoč tome, neki pojedinci uspiju – kaže se da su završili „životnu školu“. Međutim, velik broj djece zbog nedostatka edukacije nikada ne dobije priliku uspjeti, neki čak i izgube živote pokušavajući naučiti kroz vlastite pogreške.
Ulični nogomet kao primjer „životne škole“
Sve navedeno događa se tijekom igre na ulici. Mlađa djeca, bez ikakvog poznavanja taktike, jednostavno uživaju nabijati loptu po igralištu. Čak i nesvjesno uče kako pogoditi gol. Nakon što im lopta nekoliko puta završi preko ceste ili u susjedovu dvorištu, počinju korigirati tehniku. Jedna od mojih prvih nogometnih lekcija bila je: „Ako želim da lopta ne leti visoko, moram je udariti u centar, a ne ispod nje.“ Nije mi trebao trener, nego vrijeme.
Nogomet na ulici daje slobodu istraživanja. Igrajući bez kontrole, djeca shvaćaju koje im tehnike odgovaraju, uče vlastite prednosti i slabosti, biraju poziciju i prilagođavaju ponašanje grupi. Primjer takvog nogometa danas su brazilske favele, a nekad su to bile zagrebačke ulice na kojima su sazrijevali velikani poput Marka Mlinarića ili Zlatka Kranjčara. Paralelno je na jugu, u Splitu, nastala drugačija metoda, kroz mentorstvo velikih trenera poput Luke Kaliterne i kasnije Tomislava Ivića.
Učenje uz vođenje
Učenje kroz vođenje sofisticiraniji je pristup od učenja metodom pokušaja i pogreške. Ova metoda moguća je kada postoji dovoljan broj ljudi koji su već prošli određeni proces i stekli znanje koje prenose novim generacijama. Ne kaže se bez razloga: „Pametan uči na tuđim pogreškama.“
Dvije ključne prednosti učenja kroz vođenje su skraćivanje vremena učenja i povećavanje vjerojatnosti uspjeha. Trener pomaže igraču da brzo savlada prepreke koje bi mu samom oduzele previše vremena ili bi ga potpuno zaustavile. Primjer su roditelji poput obitelji Kostelić, Woods ili Williams koji su svoju djecu intenzivno mentorirali kako bi osigurali njihov uspjeh.
Mentoriranje je izraženo u organiziranim sustavima kao što su nogometne škole i akademije. Takve ustanove zapošljavaju stručnjake različitih profila – od glavnih trenera i kondicijskih stručnjaka do psihologa i analitičara. Ova sinergija znanja višestruko je učinkovitija od situacije u kojoj razvoj djeteta ovisi o samo jednom treneru.
Nedostaci učenja kroz vođenje
Unatoč očitim prednostima, kvaliteta ovog pristupa ovisi o kvaliteti mentora. Neadekvatan trener može usmjeriti dijete u krivom smjeru ili čak usporiti njegov razvoj. Zato je ključno da trener poznaje nogometnu teoriju, metode poučavanja, psihologiju, pedagogiju te ima integritet i potrebne kompetencije.
Kako treniraju djeca u Hrvatskoj?
U Hrvatskoj većina djece trenira organizirano u klubovima, dok ulični nogomet, nažalost, postaje sve rjeđi. To znači da djeca dominantno uče kroz mentorstvo. U budućnosti će se taj trend samo povećavati.
Rezultati ovise o kvaliteti sustava koji uključuje infrastrukturu, obrazovanje trenera i financiranje. Ključni akteri su Hrvatski nogometni savez (HNS), Vlada RH i Hrvatski olimpijski odbor (HOO), dok su klubovi na dnu te piramide.
Problem hrvatskog nogometa
Ako izostavimo populističke tvrdnje o uspješnosti, vidjet ćemo da hrvatski sustav zaostaje za razvijenijim zemljama. Nedovoljno kvalitetno obrazovanje trenera i nedostatak infrastrukture smanjuju kvalitetu mentorstva. Istovremeno se smanjuje baza domaćih nogometaša, zbog čega savez poseže za djecom hrvatskih iseljenika iz drugih zemalja. Ovaj trend je dugoročno neodrživ, što rezultira sve većim brojem reprezentativaca koji ni ne govore hrvatski i trenerima koji nisu konkurentni ni u HNL-u, a kamoli u Europi.
Zaključak
Najkvalitetniji, najbrži i najsigurniji način učenja nogometa jest kroz kvalitetno mentorstvo. Kvaliteta pojedinca sve manje ovisi o sreći, a sve više o sustavu. Stoga nam ostaju dvije opcije: pobijediti (ili izmanipulirati) sustav ili ulagati u njegov razvoj. Puno je lakše i održivije ako veći broj ljudi uloži malo energije i javnog novca nego da sav teret padne na leđa roditelja koji moraju žrtvovati gotovo sv
