”Fear kills more dreams than failure ever will”

Suzy Kassem

”Mama, tata ja ne bi išao danas na utakmicu…” može izgovoriti dijete koje obožava nogomet i tako šokirati roditelje. Kod igrača koji uživa polaziti na nogometne treninge se očigledno radi o nekoj vrsti straha koji može biti više ili manje racionalan. Koji su sve uzroci straha i kako on nastaje te kako bi roditelj trebao odgovoriti na njega može vam otkriti nastavak članka.

Uvod

Još uvijek se sjećam svojih nogometnih utakmica s 10 godina starosti. Ne zbog toga što sam se iznimno radovao tim utakmicama, nego zato što sam imao veliku tremu. Naš mozak je umrežen da lakše zapamtimo one trenutke koji su nam bili neugodni. Poput onoga kad smo se prvi put opekli ili nas je stresla struja. Možemo stotinu puta biti veseli, ali nas to neće životno ugroziti kao situacija zbog koje smo morali jednom strahovati. Mozgu, kao zaštitniku našeg bića, je na račun toga logično da preferira fokus na strah. Zbog toga pamtim više te situacije nego gdje sam rutinirano igrao i pružao dobre partije.

Pamtim i strahove djece koje sam trenirao. Neki strahovi su bili toliko jaki da su povraćali prije utakmica na klupi i terenu. Ali ne boje se samo djeca, boje se i roditelji. Što ako se njihovo dijete toliko bude bojalo da ne može igrati? Strah ih je da neće biti u stanju pomoći prebroditi strah djeteta. Kako bi bili u manjem strahu, i jedni i drugi odlučio sam se napisati tekst na ovu temu. U svakom slučaju imam manje straha napisati i objaviti ovaj članak za 90plus portal jer sam ovaj proces prošao više od stotinu puta kroz nekoliko godina.

Zašto se bojimo?

Svi mi osjećamo strah. On nam pomaže da se klonimo novih i neispitanih situacija koje bi mogle ugroziti našu egzistenciju. Strah od nepoznatog je duboko ukorijenjen u našu ljudsku narav. Bez opreza primitivni ljudi bi se pretjerano izlagali divljim životinjama ili biljkama i gljivama koje mogu biti smrtonosne. Bez respekta prema novim iskustvima ljudska opstojnost bi bila ugrožena.

S druge strane pretjerani oprez je jednako opasan. Bez izazova koji donose nove stvari nema rasta i napretka. Kako čovjeka kao individualca, tako i društva u cjelini. Strahovi su tu da se ruše i savladavaju. Oni su neophodni, kao što je neophodno znati kako se boriti protiv straha. Ako strahu pristupamo na pravi način, on će se istopiti poput proljetnog snijega. Pogrešan način može malu grudu straha pretvoriti u lavinu koja je u stanju srušiti sve pred sobom.

Koji su uzroci straha djece na utakmicama?

Novo iskustvo

Sve što je novo može biti traumatično. Može dijete trenirati neko vrijeme, ali utakmica je jedno sasvim novo iskustvo. Također dijete može napraviti distinkciju igranja službenih utakmica od onih prijateljskih. Igranje za novi klub ili reprezentaciju može biti neproživljeno i samim tim pod utjecajem straha.

Zamislite odraslu osobu iskusnu u svom poslu, koja mijenja firmu ili poslodavca. Također je prisutna anksioznost ili strah kod većine zdrave populacije. Zašto ga djeca ne bi osjećala čija je psiha manje razvijena?

Traumatično iskustvo

Djeca su osjetljiva. Njihova ranjivost je veća nego kod odrasle populacije. Dovoljan je jedan nespretni komentar od strane roditelja, trenera ili suigrača da kod djeteta stvori traumu. Trauma može i biti pogreška. Poraz na utakmici može predstavljati je jednu vrstu traume.

Ono za što netko ni ne primijeti, drugome može biti bolna rana. Svi mi drugačije reagiramo na to kad nas pogodi lopta u glavu, sudarimo se s nekim igračem ili zaradimo posjekotinu. Rane mogu biti fizičke i vidljive, ali i one skrivene psihičke.

Djeca nemaju zajedničke traume ali jednako reagiraju na to kad su istraumatizirana. Prestraše se. Zbog toga ne uspoređujte djecu s drugima, nego pratite simptome koje uzrokuju traume. Ukočenost, strah, odbijanje, anksioznost, znojenje i druge.

Socijalna anksioznost

Strah od smrti je drugi najveći strah koji ljudi posjeduju. Pitate se koji je prvi? Strah od javnog nastupa. Zamislite se da morate zapjevati bez iskustva pred prepunom koncertnom dvoranom? Mnogi bi od nas ”propali u zemlju” nego to u činili. Znamo da u zemlju idu rudari i mrtvaci.

Nastupati na utakmicama pred svom tom publikom uljučujući mame, tate, bake, djede i mnoge druge poznate i nepoznate ljude može izazvati nelagodu kod djece. Sve te oči uperene u njih, da potpuno zanemarimo očekivanja, mogu djelovati strašno za dječju psihu.

Racionalne ljude ne bi trebao čuditi strah što se djeca boje javnog nastupa. Ipak većina ljudi kojima bi se odsjekle noge kad izađu na teren znaju kritizirati mališane. Pogotovo one bez iskustva. Zanimljivo.

Pojačana senzorna osjetljivost

Istina postoje djeca koja su po prirodi ekstroverti. Oni se po rođenju smiju i okreću kad čuju buku fena, ili doživljavaju lupanje suđa kao neki instrument. Ali nisu sva djeca takva. Mnogima su mozgovi drugačije umreženi. Vole mir, odnosno reakcija na buku i društvo im je pojačana. Utakmice su sve samo ne tih događaj. To nije kazališna atmosfera u kojoj se muha može čuti.

Vika trenera, zapomaganje suigrača, krik roditelja uz zvukove zviždaljke suca je preopterećenje za odrasle mozgove koji bi razmišljali. Gdje neće biti za dječje koji još nisu naučili filtrirati informacije. Nekoj djeci taj proces prilagodbe ide sporije.

Koliko je odraslima buka išla na živce kada smo trebali nešto napraviti u punoj koncentraciji. Ipak odrasli sve to zaboravljaju i na utakmice nose bubnjeve i vuvuzele. Jer misle da će djeci pomoći. Ona nisu poput nas… Ili?

Ako strahu pristupamo na pravi način, on će se istopiti poput proljetnog snijega. Pogrešan način može malu grudu straha pretvoriti u lavinu koja je u stanju srušiti sve pred sobom.

Simptomi i klasifikacije straha

Prepoznavanje simptoma straha

Kad nas je nečega strah onda to želimo izbjeći. Izbjegavanje samo po sebi nije simptom jer izbjegavamo i one stvari koje nam se ne sviđaju. Izbjegavanje postane simptomatično kada dijete voli trenirati nogomet, ali ne želi igrati utakmice.

Indikator straha je ako je dijete voljelo igrati utakmice ali je najednom odlučilo pružati otpor. U tom slučaju je moguće da je doživjelo neku traumu.

Osim otpora prilikom spomena utakmice se mogu pojaviti simptomi poput tjeskobe. Dijete se zatvara u sebe i odbija komunikaciju. Osjeća se loše i nije motivirano. Umjesto opuštenosti on je ukočen i rezerviran.

Popratni simptomi su ubrzano lupanje srca, znojenje u dlanovima i općenito. Neka djeca osjećaju bol u trbuhu ili mučninu. U krajnjim slučajevima može doći do plača ili povraćanja.

Klasifikacija straha

Strah možemo klasificirati. Moramo biti svjesni da odsustvo straha nije dobro, kao i pretjerani strah. Ipak je manje štete ako se dijete ne boji nego ako ga opteretimo strahom. Ako se ne boji uopće nogometni razvoj i učenje će ići sporije jer će se nalaziti u zoni komfora. Ako se boji previše. Izaći će iz zone učenja u zonu stresa u kojoj neće moći napredovati uz dodatni razvoj traume.

Imajte na umu da ono što je za jedno dijete zona učenja, za drugo može biti zona komfora ili stresa. Isti uvjeti različitim nogometašima daju različita iskustva. Sve ovisi o psihološkom profilu djeteta, specifičnim situacijama na utakmici i iskustvu koje ti igrači nose sa sobom.

Blagi strah

Psihopati ne osjećaju strah. To nije dobro za razvoj. Blagi strah nas tjera da budemo bolji. Znači da nam je stalo do toga kako ćemo nešto napraviti ili kako će nas drugi doživjeti. Izlazak iz komfor zone je zona učenja.

Kad su djeca uzbuđena, ali ne toliko da žele odustati od nogometne utakmice to je signal da su na pravom putu. Srce im radi ubrzano, ali nemaju panične napadaje. U govoru im se osjeti strah ali i uzbuđenje i želja za igranjem. Zabrinuti su, ali ne pretjerano.

Umjeren strah

Prilikom ovog straha dijete je na granici zone učenja i stresa. U ovoj situaciji razmišlja o tome da ide na utakmicu, ali nije sigurno u svoju odluku. Razina samopouzdanja mu se lako može srušiti jednim negativnim događajem.

Osim što mu srce ubrzano lupa i znoji se od okoline traži da ga se razumije i da mu se da podrška. Tu je roditelj jezičac na vagi koji može spustiti nivo straha, ali i podići tako da nogometaš ode u ”crvenu” zonu.

Izražen strah

U ovoj fazi dijete odbija ići na utakmicu. Utakmica za njega pričinjava veliki stres. Toliko ga je strah da se pojavljuju izraženi tjelesni simptomi poput bola u trbuhu i povraćanja.

Ako ga se sili dijete će se grčevito boriti da ne ide. Pri tome bi moglo histerizirati i plakati. Ono dijete s manje energije će se povući u sebe. Djelovat će odsutno i paralizirano.

O ovom stanju nogometne utakmice nemaju smisla. Klin se klinom ne izbija kad je u pitanju strah. Ovdje se ne događa razvoj nego se može dogoditi raspad prije ili kasnije.

Moramo biti svjesni da odsustvo straha nije dobro, kao i pretjerani strah. Ipak je manje štete ako se dijete ne boji nego ako ga opteretimo strahom.

Što bi trebao napraviti roditelj?

Prepoznati signale

Roditelj bi trebao prepoznati signale straha. Signali nisu za svu djecu isti, ali postoje neki zajednički simptomi koje sam opisao u prvom dijelu članka. Svaki simptom su promjene u ponašanju- to može biti zatvorenost kod otvorenog djeteta. Ozbiljnost i zabrinutost kod nekoga tko je bio vedar i opušten.

Klasificirati razinu straha

Nije svaki strah opasan. Ne treba na svaku iskru ići vatrogasnim vozilom. Onda vi imate problem od straha, a ne dijete. Sasvim je u redu da se dijete suoči sa manjim strahovima i stekne iskusvo savladavanja istih.

Važno je ne prepoznati onaj strah koji je kontraproduktivan. Odnosno izraženi strah. Do njega može doći postepeno, ali i naglo kroz traumatično iskustvo. Zbog toga treba pratiti u kojoj razini vaše dijete osjeća strah na utakmicama.

Razgovarati s djetetom

Bez obzira o kakvom strahu se radi, iz kojeg je razloga nastao roditelj bi trebao priznati taj strah. Prihvatiti argumente koje mu ponudi dijete. To se radi kroz razgovor tako da se nastoji poslušati dijete i razumjeti njegovu perspektivu.

Nakon što se dijete sasluša treba mu pomoći da savlada strah. To se može napraviti da ga se postave koraci:

1) Objasniti da je strah prirodan – što te ne pobjedi, to te ojača
2) Odrediti korijen straha – traumatično ili novo iskustvo, socijalna anksioznost itd.
3) Kontrolirano i postepeno izlaganje strahu – izbjegavanje izraženog straha
4) Potražiti pomoć stručnjaka – ako je velika trauma ili želite brže rezultate

Nije svaki strah opasan. Ne treba na svaku iskru ići vatrogasnim vozilom. Onda vi imate problem od straha, a ne dijete.

Najveće pogreške koje roditelj može napraviti

Negiranje

Simptomi se moraju prepoznati. Ako ih negiramo to ne znači da strah ne postoji. Također ne možemo negirati negativne učinke straha. Koliko god neki htjeli igranje pod velikim strahom ne može igrača napraviti boljim. ‘‘Ma nije to ništa strašno”, ”Sve je to normalno kada je u pitanju nogomet” su fraze kojima se služe roditelji koji negiraju postojanje straha.

Ismijavanje

Gore od osjećaja straha može biti osjećaj srama koje neki roditelji prišiju djetetu zbog osjećaja straha. To je trostruka šteta. ”Ne budi kao mala beba” ili ” Što se imaš bojati obične utakmice poput neke curice” su rečenice koje su razarajuće za mlade nogometaše.

Roditelj bi trebao biti oprezan kada priča s drugima o djetetovim strahovima. Rečenice ”On ti je sav plašljiv” ili ”boji se svoje sjene” ne bi trebale biti izrečene nikad, pogotovo ne u prisustvu djeteta. Sve je to dio posramljivanja. Prišivanje negativnih pridjeva produbljuje problem.

Forsiranje

”Nema veze što se bojiš, proći će to”, ”Utakmica se mora igrati, bez obzira kako se osjećaš”, ” Ako ne budeš igrao utakmicu, neću ti dopustiti da treniraš” je način komunikacije s kojim se forsira dijete. To je odličan put da mu se zgadi nogomet i postane odbojan, a loš način da mu se pomogne prevladati strah.

Prisiljavanje se često može pobrkati s discipliniranjem. Ipak svako dijete bi trebalo imati svoj dignitet. Lomljenje dječjih sloboda preko koljena neće donijeti koristi ni za dijete ni za roditelje. Primarno je igraču objasniti važnost nekog događaja, ako je uopće bitan, kako bi se on sam bez prisile suočio s problem.

Preuzimanje kontrole

”Ti ne znaš što je pravi strah”, ”To je ništa u odnosu kako strašno može biti…” i sličnim izjavama roditelj preuzima kontrolu nad strahom. Odnosno stavlja se u ulogu onoga koji će umjesto djeteta procijeniti razinu straha.

Ovakvo postavljanje može produbiti strah umjesto da ga ublaži. Igrača može uhvatiti panika jer se osjeća nemoćnim poput nekoga tko se ne može probuditi iz noćne more. Treba prepustiti sportašu da bar djelomično kontrolira uvijete. Tako će se lakše nositi sa strahom.

Zaključak

Roditelj bi trebao biti oprezan kada su u pitanju strahovi djeteta. Komunikacija i odnos nisu dovoljni sami po sebi. Potrebna je kvalitetna komunikacija i odnos temeljen na razumijevanju i povjerenju.

Važno je shvatiti da je strah prirodan i da će uvijek biti prisutan u životima malih sportaša. Ono što treba je dozirati strah do onih granica koje su podnošljive djetetu. Pri tome se ne vodi drugima nego isključivo pojedincem.

Ipak, kada se strah pojavi potrebno mu je pristupati oprezno i s pažnjom. Bolje je ”puhati na prazno” nego dopustiti da se vatra rasplamsa. U trenutku kada primijetite da su se stvari odmakle kontroli potražite pomoć stručnjaka