Tactic without strategy is the noise before defeat.

Sun Tzu

Strategija je neophodna za uspjeh

Želite li ostvariti uspjeh u bilo kojem životnom polju potrebna vam je strategija. Bez strategije ste izgubljeni i samo pukom slučajnošću možete isplivati iz mora problema koji vas okružuju. U nogometu je strategija ključna za razvoj nogometaša, vjerojatno i više nego sam talent. Ipak većina ljudi se koristi isključivo taktikom za rješavanje svojih problema dok strategija ostaje potisnuta i neupotrebljiva. Taktika je korisna ako se koristi da bi se ostvarili strateški ciljevi. U protivnom i najbolja taktika može biti besmislena i destruktvna.

Nogomet nije iznimka. Primjera gdje ljudi ne koriste strategiju je mnogo u našem okruženju. Da apliciramo kvalitetnu strategiju na globalnoj razini bi imali bi manju poluciju, bolja ljudska prava, razvijeniju ekonomiju i bolji obrazovni sustav. Bilo bi manje patnje u svijetu, a ljudi bi bili zadovoljniji i sretniji.

Kada nemate strategiju vi niste progresivni nego reaktivni. Birate različite taktike kako bi riješili problem. Bez obzira na to što koji put i riješite problem, nećete doći do cilja jer je strategija ta koja postavlja. Razlika između onoga što je čovjek danas i želi postati sutra je strategijska odluka. Konkretan način na koji ćemo ga transformirati je taktika. Nju ćemo prilagoditi osobi i uvjetima u kojima se nalazimo.

Kada govorimo o strategiji razvija mladih igrača njezin najveći cilj je razviti dječje potencijale do njegovog maksimuma. Nogometni potencijal mladog igrača je ograničen njegovim fizičkim i mentalnim sposobnostima. Kod razvoja nogometaša pokušavamo rastegnuti njegove mogućnosti do samih granica. Ako to uspijemo možemo školovati odličnog igrača. Proširimo li njegove sposobnosti izvan granica mogućnosti, onda je izgledno da se naš nogometaš razvije u sportsku zvijezdu.

Od vrha prema dolje

Strategiju razvoja donose nogometne organizacije. U našem slučaju su to FIFA kao najviša svjetska nogometna organizacija. Zatim se to spušta na UEFA, HNS te naposljetku na klubove. Kada opisujemo strategiju se služimo apstraktnim pojmovima kao što su razvoj, dobrobit, poštovanje i ostalo. Kao primjer jedan od strateških planova FIFA-e je popularizacija ženskog nogometa. Žele povećati broj djevojčica koje igraju nogomet dok u isto vrijeme podižu kvalitetu ženskog nogometa.

Na račun toga se financiraju nacionalni savezi i klubovi. Kako se strategija spušta u niže dijelove piramide tako dolazi do disperzije učinka. Bar kad se radi u hrvatskoj. Većina klubova preuzimaju programe i sredstva samo da ispune formu. Takvi su i rezultati. Naš savez ne provodi strategiju razvoja nogometa. Nemamo jedinstven program i zaključke. U Hrvatskoj se ne možemo složiti po kojim pravilima bi trebali igrati početnici. U Splitu vrijede jedna pravila, u Zagrebu druga. Romeo Jozak koji je radio na strategiji godinama nestao je skupa sa programom doslovno preko noći.

Situacija iz saveza se reflektira na klubove. Kad govorimo razvojnim programima, planu rada u školama nogometa i viziji one su zanemarene u profesionalnim prvoligaškim klubovima, da ne spominjemo niželigaše. Imamo predsjednike koji ulaze u prvenstva bez zatvorene financijske konstrukcije. Najnoviji primjer je Hrvatski dragovoljac koji je ušao 1 HNL bez ikakve strategije. Na kraju su ispali iz lige igrajući s juniorima NK Rijeka dok su domaći juniori ispali iz juniorske lige u kojoj su imali dugogodišnji kontinuitet. Dragovoljcima je prva liga priuštila financijske gubitke, ispadanje i degradaciju škole nogometa uz odljev najboljih igrača iz škole nogometa.

Oni nisu imali nikakvu strategiju. Kad su došli u financijske probleme koristili su se raznim taktikama kako bi nastavili takmičenje. Najprije su dali otkaz treneru, okrivili su igrače Hajduka na posudbi za nezalaganje i potjerali ih. Na kraju su prestali isplaćivati plaću igračima koji su ostali. Kad bi se netko tražio ono što mu pripada lako bi završio na tribinama. Tražili su rješenje u šeicima, na kraju su našli u NK Rijeci. Preživjeli su sezonu, ali nisu napredovali. Naprotiv uvjeren sam da su dugoročno nazadovali.

Što bi se dogodilo kad bi obrasce ponašanja klubova preslikalo na državni školski sustav?

Općenito u nogometnim školama u hrvatskoj strategija se može naći samo u tragovima. Da naše državno školstvo ima strategiju kao nogometne škole to bi izgledalo otprilike ovako:

Dijete je upisalo prvi razred. Dodijeljeno mu je razredno odjeljenje i učitelj. Učitelj ima program za cijelu godinu. Taj program je jedinstven. Svaki prvi razred ima svoj program. Jedni imaju matematiku četiri sata tjedno, drugi ju uče samo jedan sat tjedno. Imaju više glazbenoga umjesto zbrajanja i oduzimanja. Učitelj određuje iz kojih će se knjiga učiti. Imam apsolutnu slobodu od ravnatelja. Ravnatelja i školsko vijeće ne zanima kako će učitelj učiti djecu. Njima je važno da ih nauči, te da budu dobri učenici. Kriterij za odabir učitelja je nije znanje jer kao učitelji mogu raditi svi od visoke školske spreme do trogodišnje srednje škole. Također nema nikakvog natječaja.

Prolazi školska godina i dolazi do usporedbe ocjena. Ocjene se uspoređuju s drugim razredima. Razred u kojem je vaše dijete ima manje odličnih učenika nego drugi razred. Razlozi za to nogu biti različiti. U drugom su razredu upisana bolja djeca, kriterij za ocjenjivanje je drugačiji ili je program lošiji. Nastavno vijeće i ravnatelj donose odluku da se zamjeni učitelj u sred sezone jer prosjek ocjena razreda nije zadovoljavajući. Pri toj odluci se ne mogu koristiti imenikom jer ne postoji kao ni radni materijali. Učitelj je sve radio iz glave.

Umjesto njega u razred dolazi drugi učitelj onaj sa boljim prosječnim ocjenama. On dovodi sa sobom učenike iz prijašnjeg razreda kako bi podigao prosjek ocjena. Neke učenike udaljuje i govori im da nisu za školu. Također se čudi znanju koje pokazuju učenici. Pita se po kojem su to programu radili? Nema više četiri sata matematike tjedno. Ukida matematiku i uvodi umjesto nje novi strani jezik.

Nakon nekog vremena školsko vijeće pronalazi drugog učitelja. Promijenio se ravnatelj. Novom ravnatelju se ne sviđa što u tom razredu nema matematike. Mijenjaju učitelja za novog. On dolazi i ponovno uvodi matematiku, ovaj put pet sati tjedno. Učenike koji su slabiji u matematici zamjenjuje drugim učenicima. Ruši ih sa konstatacijom da je matematika najvažniji predmet. Dolazi do pobune dijela roditelja. Neki roditelji preferiraju strane jezike.

Do osmog razreda djeca u školi su izgubljena. Neki su odustali od školovanja davno, drugi se muče s ozbiljnom posljedicama. Ipak pronađe se netko tko će isplivati.

Bez strategije smo izgubljeni

Ova priča uopće nije sarkastična. Ona je preslika stanja koje postoji u našim nogometnim školama. Nogometni klubovi nemaju strategiju razvoja mladih igrača u omladinskim pogonima. Trenere se ne gleda kroz prizmu stručnosti, nego kroz prizmu rezultata. Kako nema strategije fokusirane na razvoj, ne može postojati mjerilo kvalitete trenera.

Roditeljima koji imaju više iskustva u nogometu situacije gdje se preko noći promjeni trener su poznate. Neke generacije u jednom klubu promjene nekoliko trenera do srednje škole koji imaju dijametralno suprotne poglede na nogomet. To je zbog nedostatka strategije razvoja nogometne škole. Zamislite samo kako to utječe na djecu.

Uslijed nedostatka vizije i dugoročnih ciljeva izostaje ocjena rada trenera. Takvim klubovima jedino ostaje da ocijene trenera po broju bodova u prvenstvu, mjestu na tablici ili broju sakupljenih članarina. Sam po sebi broj bodova kao jedini kriterij nečijeg rada je besmislen dok primarno fokusiranje da izbijanje novaca iz roditeljskog džepa negativno djeluje na kvalitetu rada.

Mijenjanje trenera, skretanje pažnje s razvoja na rezultate su taktike kojima se služe škole nogometa da prežive. One im pomažu da privuku nekog igrača, zamagle oči roditeljima, ali im ne mogu donijeti progres. Nogomet će tapkati na mjestu bez pomaka.

U atmosferi gdje savez pa zatim i klubovi nemaju plan i program razvoja opstaju treneri taktičari. Za njih bi rekli da su snalažljivi. Oni znaju kako će podići predsjedniku i napraviti ustupak. Znaju donijeti rezultat. Važno im je što nogometaš može napraviti danas, a ne u što bi se mogao razviti sutra. Preferiraju sadržaj na treningu i utakmici s kojim najlakše dolaze do rezultata. Vješto manipuliraju roditeljima i igračima kako bi osigurali kratkoročne ciljeve ne mareći za budućnost.

Treneri koji razmišljaju dugoročno i strategijski još uvijek nemaju dovoljno prostora u našem nogometu. U nogometnom kaosu takva osoba ne može pomoći klubovima na način koji klubovi očekuju da im pomogne. Da bi nogometni strateg funkcionirao mora biti u sinergiji s vrijednostima koje propagira klub u kojem radi. To su znanje i stručnost kroz edukacije ispred iskustva i poznanstava. Razvoj mladih igrača ispred rezultata. Sustavno planiranje i programiranje i analiziranje programa rada ispred improvizacije i subjektivnosti.

Kad se modificira sustav vrijednosti u savezima i klubovima onda ćemo imati više stratega umjesto trenera u klubovima. Promjenom ideala doći će do bolje radne atmosfere. Ona će biti usmjerena na dugoročan razvoj igrača. Zahvaljujući strategiji donosit će se one taktičke odluke koje preferiraju unaprjeđenje nogometnih vještina.

Kako djeluje klub sa jasnom vizijom?

U hrvatskoj ima svijetlih primjera koji mogu biti putokaz drugim klubovima. NK Lokomotiva iz Rijeke je dobila međunarodni ISO certifikat za poslovnu izvrsnost u radu. To je ujedno i jedini domaći nogometni, a vjerojatno i sportski klub, koji ima certifikat izvrsnosti. Sve to zahvaljujući Marjanu Pulišiću članu uprave koji je dugogodišnje međunarodno iskustvo u poslovanju preslikao na amaterski klub. Da bi nogometni klub bio izvrstan ne trebaju novci, profesionalizam niti potpora lokalne uprave. Za to je potreban lider sa znanjem i entuzijazmom.

U nogometnom klubu Lokomotiva Rijeka imaju dugoročan četverogodišnji plan razvoja koji je zapisan u dokumentu. On se temelji na razvoju nogometne škole. U samo dvije godine koliko traje proces Riječani su uz pomoć vanjskog partnera Coerver Croatia stvorili sustav koji funkcionira besprijekorno. U tom sustavu se treneri vrednuju prema znanju. Svaki trening se pohranjuje i analizira. Prati se i ocjenjuje razvoj igrača i trenera kroz superviziju.

Najbolji treneri i igrači odlaze iz kluba i postaju profesionalci u drugim klubovima. Dok bi se većina predsjednika čupala za kosu zbog toga, gospodin Pulušić je sretan i zadovoljan. On je svjestan da je stvorio zdrav sustav koji pomaže pojedincima da se ostvare. Uspjeh kluba ovisi o sustavu u koji će doći novi ljudi. Njegovi prioriteti nisu da se djeca u klubu kite zlatnim medaljama i prvim mjestima. Njemu je prioritet da zadrži izvrsnost u radu. Na duge staze rezultat je neminovan sam po sebi.

Učestalo Mijenjanje trenera, odnosno skretanje pažnje s razvoja na rezultate su taktike kojima se služe škole nogometa da prežive. One im pomažu da privuku nekog igrača, zamagle oči roditeljima, ali im ne mogu donijeti progres

Zahvaljujući gospodinu Pulušiću znamo da sustav i planski rad nije utopija te je provediv u Hrvatskoj. U trenutku kad Pulušićev modalitet bude opće prihvaćena praksa umjesto iznimke onda će se promijeniti način razmišljanja roditelja. Zbog utjecaja nogometne okoline roditelji nogometaša uopće ne pristupaju strateški kada je u pitanju nogometni razvoj njihove djece. Mogu ih donekle razumjeti zbog toga, ali utjecaj drugih ne može biti dovoljno dobar izgovor za loše postupke.

Posljedice zanemarivanja strategije

Odraz nedostatka šire slike kod roditelja možemo primijetiti na nekoliko stvari. Prvenstveno roditelji početnika su također fokusirani na rezultate i utakmice umjesto na razvoj vještina njihovog djeteta. Sukus toga je da na utakmicama imamo hrpu roditelja koje daju taktičke upute svojoj djeci. Pazi igrača, dodaj loptu ili zabi gol se može čuti na svakoj utakmici. Još uvijek je važnije da se pobjedi na utakmici od onoga da se nešto nauči. Uspjeh se gleda kroz bodove ili sreću, a zapravo bi se trebao gledati kroz prizmu znanja.

Najbolji treneri i igrači odlaze iz kluba i postaju profesionalci u drugim klubovima. Dok bi se većina predsjednika čupala za kosu zbog toga, gospodin Pulušić je sretan i zadovoljan. On je svjestan da je stvorio zdrav sustav koji pomaže pojedincima da se ostvare.

Djeca čiji roditelji dugoročno gledaju na uspjeh u sportu imaju veće izglede za uspjehom. Njih roditelji uče da je važnija količina truda na utakmici od samog učinka. Na trud se može utjecati, dok je rezultat plod okolnosti. Nogomet se može naučiti isključivo kroz veliko zalaganje. Nije cilj odigrati utakmicu bez greške, nego najbolje što možeš. Nema sportaša koji nije doživio pad u jednom trenutku svoje karijere. Nisu uspjeli oni koji su imali najmanje padova, nego oni koji su imali najveću mentalnu snagu da se svaki puta ustanu.

Kad je to jasno onda roditelj ne raspravlja previše o rezultatu, sucu i drugim igračima. On gleda trud svog djeteta. Također je svjestan da dugoročno pobjednički mentalitet gradi na poticajima, a ne na pobjedama. Takav roditelj shvaća da se uspjeh gradi postepeno korak, po korak kroz duži period. On nije voljan žrtvovati nogometno znanje svog djeteta za medalju. On može uživati u pobjedama svog djeteta na utakmici, ali jednim okom uvijek gleda naprijed. Traži načine kako bi unaprijedio vještine i sposobnosti svog djeteta i pripremio ga za izazove u budućnosti.

Zaključak

Mnogi bi pomislili da bi ljudi trebali razmišljati strateški jer to najbolje rješava njihove probleme. Takvo razmišljanje je zabluda. Rješenje jednog problema otvara stotine drugih problema. Treneri koji razmišljaju strateški imaju puno više problema od drugih. Oni su svjesni da moraju biti odgovorni prema svojim nogometašima. Zbog toga moraju vješto balansirati između trenutnih rezultata i napretka svojih igrača što nije nimalo lako. Oni vide probleme koji jednostavni ljudi ne vide.

Isto vrijedi i za roditelje. Oni roditelji koji žele da im dijete razvije nogometne vještine ne mogu pristati na previše ustupaka. Traže visoki standard prilikom treniranja. Razumiju da se jedan trener ne može kvalitetno posvetiti trideset igrača na jednom treningu. Nije im drago kada trener žrtvuje kreativnost igrača za rezultat. Puno teže im je pronaći adekvatan klub i trenera. Moraju preuzeti na sebe dio odgovornosti kako bi neutralizirali probleme unutar sustava.

Ne čudi što sustav ne razmišlja kompleksnije. Strateško razmišljanje zahtjeva velike mentalne napore i kapacitete. Većina ljudi nema energije, vremena, znanja niti mogućnosti za promišljanja. Zato oni koji su razvili takve vještine su izrazito cijenjeni u uređenim sustavima te skupo naplaćuju svoje usluge. Ne žele gubiti energiju u sportu kako bi ispravljali ”krive drine” osim ako nisu iznimno motivirani. Složene probleme mogu riješiti (i prepoznati) isključivo kvalitetni pojedinci.

Nogometne organizacije će se promijeniti kada na njegovo čelo dođu ljudi koji razmišljaju više o dobrobiti drugih nego o svojim sitnim interesima. Još uvijek imamo nogometne čelnike iza čijeg angažmana u sportu ne leži opća dobrobit. Njima ne odgovaraju promjene nego status quo. Na sreću, iz nekog razloga nemoguće je održati postojeće stanje. Ne postoji ni jedna taktika koja može u potpunosti zaustaviti promjenu. Neučinkovit sustav će se urušiti sam od sebe ili ćemo ga svjesno nadograditi. Bolje je za sve nas da što prije donesemo strategiju i to učinimo svima na korist.