“We need never be ashamed of our tears.”
Trebaju li djeca plakati na nogometnim utakmicama i zbog čega to rade?
Roditelji različito reagiraju na ponašanja svoje djece, pa tako i na plač. Neki ne žele čuti svoje dijete kako plače nakon poraza. Drugi bi najradije zaplakali s njim. Treći znaju biti zbunjeni, ne znajući što bi napravili. S razlogom si postavljaju pitanja: “Plače li moje dijete previše?”, “Je li normalno da plače?” ili “Treba li moje dijete biti tužno nakon poraza?”. Sve su to pitanja koja brinu roditelje. Stoga sam odlučio pripremiti ovaj tekst.
Što je to plač?
Plač je tjelesni fenomen koji pomaže tijelu da se bori s povećanim emocijama poput tuge, stresa i anksioznosti. Kada se čovjek uznemiri ili mu se povećaju otkucaji srca, ubrza disanje, pokreću se tjelesni procesi koji imaju zadatak vratiti organizam u ravnotežu.
Koja je funkcija plača?
Plač ima nekoliko funkcija. S fiziološkog aspekta, plač je odgovor tijela na pojačano uzbuđenje. Kada plačemo, reguliraju se emocije i organizam se umiruje. Osim toga, osoba koja plače komunicira s okolinom šaljući joj poruku za pomoć. Kao takav, plač ima izuzetnu vrijednost za pojedinca. Pruža mu zdravstvenu zaštitu i omogućuje mu socijalni kontakt u teškim trenucima.
Ovisno o funkciji, postoje različite vrste plača. Nije svaki plač s istim razlogom. Kada režemo luk ili nam uđe dim u oči, tada se događa refleksni plač. Emotivno pražnjenje i suze radosnice su druga vrsta plača. U nastavku teksta ćemo se pozabaviti plačem koji se razvija iz negativnih emocija.
Plač na nogometnim utakmicama
Nogometne utakmice znaju biti stresne situacije. Njihova uloga je pogurnuti djecu iz zone komfora u zonu učenja. Ponekad je taj poguranac prejak pa se igrači nađu u zoni straha. Ovisno o karakteru, godinama i zrelosti, natjecanja će u nekom trenutku izazvati burnu emotivnu reakciju koja će rezultirati plakanjem.
Plač je sam po sebi prirodan i koristan. Kao takvog ga ne treba stigmatizirati. Pogotovo kada se događa djeci čija je psiha posebno osjetljiva na podražaje iz okoline. Plač dolazi s razlogom i pogrešno je kritizirati mladog sportaša u momentima dok plače. Djecu bi trebalo pustiti da se isplaču ako imaju potrebu za plakanjem.
Roditelji koji ne odobravaju izravno ili neizravno plakanje imaju potencijalni problem. “Gle ovog slabića kako plače” ili “joj, što se raspekmezio onaj tvoj prijatelj” je primjer neizravnog pritiska na dijete. Njihova djeca bi mogla razviti bolesti poput visokog tlaka ili imati problema s imunološkim sustavom. Potiskivanje plača dovodi do negativnih posljedica kod djece kao što su sniženo samopouzdanje zbog nemogućnosti ispoljavanja svojih emocija odnosno raspoloženja. Postoji još niz problema koje sa sobom nosi potiskivanje kao što su zatvorenost i depresija.
Ako je plač zdrav, znači li to da djeca trebaju često plakati?
Plakanje je poput gašenja požara suzama. Kada je već došlo do požara, naravno da ga treba gasiti. Prekomjerni i učestali požari bez kontrole nisu dobri. Plače li dijete često prije, za vrijeme ili poslije utakmice, onda bi moglo imati problem. Tim više ako se u tim trenucima ne može kontrolirati. Plakanje je signal za pomoć, što znači da se mladi sportaši osjećaju ugroženo nogometom. Ali zašto bi se osjećali ugroženo igrajući igru koju vole?
Zašto igrači plaču?
Nogomet nosi zaista mnogo okidača za plač. To su situacije nakon kojih igrači emotivno slome i krenu plakati. Neslaganje sa sudačkim odlukama, kritika trenera i na prvom mjestu porazi na utakmicama su tipični katalizatori plača. To nije upitno. Ono što je važno naglasiti je da nepravda, poraz ili kritika sami po sebi nisu razlog plača. To je samo povod zašto netko plače. Pravi razlozi plača su dublji i nalaze se skriveni ispod površine. Idemo zagrepsti po njoj.
Znanstvena istraživanja provedena na djeci sportaša sugeriraju da djeca plaču prvenstveno zbog odnosa sa svojim roditeljima. Naravno da to nije jedini razlog, ali je učestao. Naime, roditelji, pogotovo kod početnika, imaju određena očekivanja od djeteta. Očekivanja čak ne moraju biti izrečena, ali se osjećaju. Dijete može po ponašanju roditelja ocijeniti je li na utakmici ispunilo roditeljske zahtjeve.
Znanstvena istraživanja provedena na djeci sportaša sugeriraju da djeca plaču prvenstveno zbog odnosa sa svojim roditeljima. Naravno da to nije jedini razlog, ali je učestao.
1. Visok pritisak
Roditelji mogu djeci postaviti ciljeve i očekivanja koja nisu u skladu s njihovim mogućnostima. Primjeri su zahtjevi od početnika da igraju nogomet na višoj razini dok još nisu zreli za to. Razvoj je osoban te ima svoju dinamiku koju treba poštovati.
Perfekcionizam i traženje savršene predstave na dječjim utakmicama nose sa sobom ogroman pritisak. Pogreške su dio procesa učenja i ne mogu se izbjeći. Prihvaćanjem dobrih i loših dana, dobrih i loših odluka smanjujemo pritisak s djeteta i dopuštamo mu da napreduje. U protivnom stvaramo pritisak koji može dovesti do emocionalnog sloma.
2. Veličanje kulture natjecanja
Roditeljska opsjednutost rezultatima dovodi mlade nogometaše u očaj. Euforija kod pobjeda, slavopjevi na turnirima i klanjanje vitrini s medaljama imaju svoju cijenu. Razvoj se treba događati kroz poraze, igranje za slabije momčadi, sjedenje na klupi. Sve je to dio sportske karijere.
Iniesta, Xavi i Busquets nisu osvojili nijedno značajno natjecanje kad su kao klinci igrali za Barcelonu. Usmjerenost na kulturu učenja umjesto natjecanja smanjila im je pritisak i omogućila da se razviju u najbolje igrače svijeta. Siguran sam da nakon osvojenih svjetskih i europskih prvenstava ne plaču za utakmicama u pionirima.
Kultura natjecanja unutar obitelji nosi određene dobre stvari. Stremiti prema vrhu je dobro. Ipak, kad se pređe granica koju dijete ne može podnijeti, ono može reagirati plačem.
3. Percepcija utakmice
Pitamo li djecu, navijače i roditelje da nam opišu doživljaj utakmice, mogli bismo dobiti oprečne iskaze. Dok su neki izrazito zadovoljni s utakmicom te imaju pozitivno iskustvo, drugi će biti uznemireni. Svatko od nas ima svoju, osobnu percepciju nekog događaja. Napola puna čaša ili napola prazna nije pitanje koliko ima tekućine u njoj, nego koje osjećaje ta količina u nama izaziva.
Roditelji koji su fokusirani na polovicu čaše koja je prazna skloniji su fokusiranju na negativne stvari na utakmici. Mogu imati fatalističke stavove: “Svi ste loši, ništa ne valja, suđenje je katastrofa, trener loše vodi momčad…” Negativno usmjerena percepcija prenosi se na dijete. Ono se može “zaraziti” tim načinom razmišljanja. U tom slučaju svoju igru može doživljavati lošijom nego što zapravo jest, poraz mu je teži nego drugima i ukupan dojam je negativniji.
Taj igrač se ne može uvijek nositi s dodatnim teretom. Umjesto rasterećenja, njemu je i pobjeda opterećenje. Porazi su mu nepreradivi za psihu i dovode do plača. Negativna percepcija šteti psihi tako da ju opterećuje i čini izloženijom bujici negativnih emocija.
Zaključak
Plakanje je prirodna i zdrava pojava kojom se organizam smiruje nakon burnih pozitivnih ili negativnih emocija. Kao takvo, plakanje ne može biti loše samo po sebi. Djetetu ne treba braniti da plače jer to sa sobom nosi negativne posljedice.
Roditelj bi trebao dopustiti djetetu da izrazi svoje emocije, bez obzira na to što se komunikacija odvija kroz plač. Kada se situacija smiri, potrebno je porazgovarati ili razmisliti o razlozima plača.
Ponekad je teško priznati da ti razlozi ostaju skriveni u odnosima između djeteta i roditelja. Važno je imati na umu da korijen učestalog plakanja može sezati iz roditeljskog odnosa. Ako igrač često plače, vrijedi se zapitati koji su dublji uzroci njegovog ponašanja.
