“Stress acts as an accelerator: it will push you either forward or backward, but you choose which direction.”
―Chelsea Erieau
Stres u sportu
Sport je za mnogu djecu izvor veselja, zajedništva i prilika za osobni rast. Međutim, s izazovima koje donosi treniranje i natjecanje dolazi i stres. Taj stres može biti poticajan, ali i štetan, ovisno o tome kako ga dijete i njegovo okruženje doživljavaju i upravljaju njime.
Zašto ne možemo izbjeći stres u sportu?
Stres je neizbježan dio sporta jer svaki napor, natjecanje ili želja za uspjehom donose određenu razinu pritiska. Mladi nogometaši suočavaju se s raznim vrstama stresa koje ne mogu izbjeći, uključujući:
Strah od pogreške: Djeca često osjećaju pritisak da se pokažu u najboljem svjetlu, što ih može opterećivati tijekom treninga i utakmica.
Strah od neprihvaćanja: Nogomet je timska aktivnost, a socijalni odnosi unutar tima igraju važnu ulogu. Djeca koja se boje da ih vršnjaci ili trener neće prihvatiti, osjećaju dodatni stres.
Strah od javnog nastupa: Igra pred publikom, roditeljima ili nepoznatim gledateljima za mnoga je djeca veliki izazov. Ovaj strah je izrađen i kod starijih. Malo tko od nas može držati govore ili pjevati pred nepoznatom publikom u većem broju.
Strah od poraza: Nogomet je kompetitivan sport i prirodno je da djeca ne žele razočarati sebe, svoje roditelje ili trenera gubitkom utakmice. Bez obzira koliko mi to skrivali, djecu porazi bole više nego odrasle.
Ovi su strahovi prirodni, ali kada se ne prepoznaju ili adekvatno ne upravljaju njima, mogu postati prepreka uživanju u sportu. Roditelji imaju važnu ulogu u tome da pokažu djeci kako da se nose u stresnim primjerima. To baš i nije lako jer se mnogi roditelji bore sa svojim strahovima koji ih znaju preuzeti.
Što bi se dogodilo kada djeca ne bi bila izložena dovoljno stresnim situacijama?
Izbjegavanje svakog oblika stresa kod djece može se činiti kao dobro rješenje za zaštitu njihovog mentalnog zdravlja, no dugoročno može donijeti više štete nego koristi. Stresne situacije, kada su primjereno izazovne i uz podršku, ključne su za razvoj otpornosti, emocionalne inteligencije i socijalnih vještina. Nedostatak takvih iskustava može imati ozbiljne posljedice na djetetov razvoj.
Izbjegavanje svakog oblika stresa kod djece može se činiti kao dobro rješenje za zaštitu njihovog mentalnog zdravlja, no dugoročno može donijeti više štete nego koristi.
1. Manjak kapaciteta za nošenje s nenadanim situacijama
Djeca koja nisu izložena stresu teško se snalaze u nepredvidivim situacijama jer im nedostaju iskustva suočavanja s izazovima. Ova nesposobnost može kasnije rezultirati preplavljenosti svakodnevnim problemima i gubitkom samopouzdanja.
Posljedica: Djeca mogu razviti anksioznost u situacijama kada nemaju kontrolu ili kada se suočavaju s promjenama.
2. Slabija emocionalna inteligencija
Stresne situacije pomažu djeci da razviju vještine poput regulacije emocija, empatije i rješavanja sukoba. Bez njih, emocionalna inteligencija može zaostajati.
Primjer: Dijete koje nikada nije osjetilo frustraciju možda neće naučiti kako prepoznati i konstruktivno upravljati svojim emocijama, što može negativno utjecati na odnose s drugima.
3. Lažno samopouzdanje
Ako se djeca stalno štite od izazova, mogu razviti osjećaj lažne sigurnosti. To znači da vjeruju kako su sposobni za sve, ali samo dok se ne susretnu s pravim problemima koji otkrivaju njihovu nepripremljenost.
Posljedica: Prvi neuspjesi mogu biti devastirajući jer djeca nisu imala priliku naučiti kako se nositi s njima.
4. Manjak samokritičnosti
Stresne situacije često pružaju priliku za introspekciju i učenje iz grešaka. Djeca koja nisu suočena s izazovima rijetko razvijaju sposobnost samokritičkog razmišljanja, što ih može učiniti manje svjesnima svojih slabosti.
Posljedica: To može dovesti do stagnacije u učenju i razvoju jer dijete nije motivirano raditi na vlastitim nedostacima.
5. Usporeni napredak i razvoj
Bez stresnih situacija koje potiču prilagodbu i rast, djeca mogu ostati na razini komfora, čime se usporava njihov napredak u sportu, školi i društvenim interakcijama.
Primjer: Dijete koje izbjegava stresne utakmice možda neće razviti vještine potrebne za napredovanje u sportu, poput odlučnosti i mentalne snage.
6. Neumijeće postavljanja ciljeva
Postavljanje i ostvarivanje ciljeva često uključuje suočavanje s preprekama. Djeca koja nisu izložena stresu ne razvijaju vještine potrebne za učinkovito planiranje, prilagodbu i istrajnost u postizanju ciljeva.
Posljedica: Takva djeca mogu postati nesigurna u donošenju odluka i odustajati od ciljeva pri prvim znakovima poteškoća.
7. Depresija i razočaranja
Zaštita od stresa može dovesti do toga da djeca postanu preosjetljiva na neuspjehe i razočaranja kasnije u životu. Bez iskustva suočavanja s izazovima, svaka poteškoća može izgledati kao nepremostiva prepreka.
Posljedica: Ovo može povećati rizik od depresije i osjećaja bespomoćnosti u odrasloj dobi.
Zašto se djeca teže nose sa stresom od odraslih?
Djeca nemaju razvijene mehanizme suočavanja sa stresom kao odrasli, a za to postoji nekoliko ključnih razloga:
Razvijenost mozga:
Dječji mozak, osobito prefrontalni korteks koji je zadužen za donošenje odluka i regulaciju emocija, nije u potpunosti razvijen. To znači da djeca imaju poteškoća u racionaliziranju stresnih situacija. Upravo zbog ovog razloga djeci ne treba pristupati isključivo s logičko racionalnim objašnjenima npr ”Oni su pobjedili jer su bolje uigrani”. Važnije je ubaciti emocije ”Bez obzira na sve vjerujem u tebe”.
Manjak iskustva:
Djeca se često prvi put suočavaju sa stresom u sportu, zbog čega nemaju naučene obrasce ponašanja za prevladavanje takvih situacija. Svaka čast iznimkama, ali za neke stvari je potrebno vrijeme i iskustvo. Bez muke nema nauke.
Nedostatak alata:
Za razliku od odraslih, djeca nemaju pristup tehnikama poput svjesnog disanja, meditacije ili refleksije koje bi im pomogle u nošenju sa stresom. Zbog toga imaju sposobnost da uče od roditelja. Budite vi cool pa će imati mogućnost učiti od vas.
Zbog ovih faktora, djeca trebaju podršku kako bi razvila otpornost i sposobnosti suočavanja sa stresom.
Kako pomoći djeci koja su pod velikim stresom?
Pomaganje djeci koja su pod stresom zahtijeva pažnju, empatiju i učinkovite strategije koje će im omogućiti da se bolje nose s pritiskom i razviju zdrav odnos prema izazovima. Evo kako roditelji i treneri mogu poduzeti konkretne korake kako bi pružili podršku:
1. Prihvaćanje njihovih strahova
Djeca često nemaju kapacitet da jasno izraze ili racionaliziraju svoje strahove, ali to ne znači da ti strahovi nisu stvarni ili značajni. Umjesto da ih odbacujete kao nevažne:
Slušajte i razumite: Pokažite djetetu da je u redu osjećati strah. To otvara prostor za razgovor i smanjuje osjećaj srama.
Primjer: Ako dijete kaže: “Bojim se protivničkog igrača”, možete odgovoriti: “Razumijem, svi ponekad osjećamo strah od nečega nepoznatog. Što misliš, kako se možeš nositi s tim?”
Validacija osjećaja: Rečenice poput “To je normalno” ili “I ja bih se osjećao slično u toj situaciji” pomažu djetetu da osjeti podršku.
2. Izvlačenje iz pretjerano stresnih situacija
Ako dijete pokazuje znakove kroničnog stresa, važno je intervenirati prije nego što situacija postane štetna za njihovo mentalno i fizičko zdravlje.
Prepoznavanje simptoma: Tjeskoba, nesanica, iscrpljenost, gubitak interesa za sport ili povlačenje u sebe mogu biti znakovi da je dijete pod prevelikim stresom.
Smanjivanje intenziteta: Razmotrite privremeno smanjenje broja treninga ili natjecanja kako biste omogućili djetetu prostor za oporavak.
Primjer: Ako dijete prolazi kroz zahtjevnu školsku fazu, umjesto da inzistirate na svakodnevnim treninzima, omogućite mu nekoliko slobodnih dana.
3. Smanjenje pritiska
Djeca su često izložena pritisku s više strana – od natjecanja, trenera, vršnjaka, pa čak i od samih roditelja. Evo kako smanjiti taj pritisak:
Natjecanja: Umjesto da ističete važnost pobjede, fokusirajte se na trud i proces.
Primjer: Umjesto da kažete: “Moraš pobijediti”, recite: “Najvažnije je da se potrudiš i uživaš u igri.”
Osobna očekivanja: Pomozite djetetu da postavlja ostvarive i konkretne ciljeve. To gradi osjećaj postignuća.
Roditeljska očekivanja: Izbjegavajte pritisak koji dolazi iz vlastitih ambicija. Podržavajte djetetove želje i tempo.
Trenerska očekivanja: Treneri bi trebali prilagoditi zahtjeve djetetovoj dobi i kapacitetima, a pohvale koristiti kao sredstvo motivacije.
Razvijanje otpornosti ključ je za dugoročno nošenje sa stresom. Evo kako podržati djecu u tom procesu:
Razgovor o osjećajima: Redovito pitajte dijete kako se osjeća tijekom treninga ili utakmica.
Pružanje afirmacija: Ohrabrujte ih i naglašavajte njihove uspjehe, koliko god mali bili.
Primjer: “Jako mi se svidjelo kako si se potrudio danas, čak i kad si se suočio s teškim protivnikom.”
Učenje alata za suočavanje: Uvedite tehnike poput svjesnog disanja, vizualizacije uspjeha ili postavljanja malih, dostižnih ciljeva.
Tjeskoba, nesanica, iscrpljenost, gubitak interesa za sport ili povlačenje u sebe mogu biti znakovi da je dijete pod prevelikim stresom.
Pogreške u odnosu prema djeci koja su pod stresom
Ponekad odrasli, iako s najboljim namjerama, čine pogreške koje mogu pogoršati djetetov stres.
Evo najčešćih pogrešaka i kako ih izbjeći:
1. Nepriznavanje i ignoriranje stresa
Kada roditelji ili treneri ignoriraju djetetov stres, to šalje poruku da njihovi osjećaji nisu važni. Primjeri ovakvih reakcija uključuju:
“Nemoj plakati, nije to ništa strašno.”
“Samo se smiri i igraj.”
Ovakav pristup može učiniti da se dijete osjeća neshvaćeno i izolirano. Umjesto toga, pokušajte: “Vidim da ti je teško. Hoćeš li mi reći što te brine?”
2.Osuda i posramljivanje
Negativni komentari mogu trajno narušiti djetetovo samopouzdanje.
Primjeri uključuju:
“Kako si mogao napraviti takvu pogrešku?”
“Ako se ovoga bojiš, nikad nećeš uspjeti.”
Umjesto toga, fokusirajte se na konstruktivne povratne informacije. Na primjer: “Što misliš da možemo učiniti drugačije sljedeći put?”
3. Prezaštićivanje
Roditelji koji pokušavaju eliminirati stres iz djetetova života dugoročno mu čine medvjeđu uslugu. Prezaštićivanje uključuje:
Izbjegavanje stresnih situacija.
Povlačenje djeteta iz svake aktivnosti koja izaziva nelagodu.
Dijete treba prilike da se suoči s izazovima u sigurnom okruženju kako bi razvilo otpornost.
Okarakterizivanje stresa kao isključivo negativne pojave
Stres nije sam po sebi loš. Umjerena razina stresa može motivirati dijete i pomoći mu u učenju kako upravljati vlastitim osjećajima. Premalo stresa može dovesti do dosade i manjka motivacije, dok previše može uzrokovati iscrpljenost.
Stres nije sam po sebi loš. Umjerena razina stresa može motivirati dijete i pomoći mu u učenju kako upravljati vlastitim osjećajima. Premalo stresa može dovesti do dosade i manjka motivacije, dok previše može uzrokovati iscrpljenost.
Kako ispravno postupati u stresnim situacijama u sportu?
Umjesto da izbjegavate stres, radite na jačanju djetetovih kapaciteta za suočavanje s njim:
Dopustite djetetu da izađe iz zone komfora: Izazovi su ključni za razvoj.
Pratite razinu stresa: Pazite da stres ne postane kroničan ili preintenzivan.
Razvijajte otpornost: Učite dijete tehnikama suočavanja, poput dubokog disanja, postavljanja ciljeva i razgovora o osjećajima.
Primjeri iz nogometnih situacija
Dopustite pogreške: Umjesto kritike, pitajte: “Što misliš da možeš učiniti bolje sljedeći put?”
Razgovarajte o osjećajima: Umjesto tehničke analize, pitajte: “Kako si se osjećao kada si promašio gol?”
Prihvaćajte strahove: Bez obzira na to koliko se činili beznačajnima, priznajte djetetove strahove.
Umjesto da izbjegavate stres, radite na jačanju djetetovih kapaciteta za suočavanje s njim
Zašto dolazi sve više do sukoba između sportskih sustava i progresivnih roditelja?
Sve češći sukobi između sportskih sustava i progresivnih roditelja rezultat su različitih perspektiva i pristupa odgoju i sportskom razvoju djece. Ova neslaganja proizlaze iz kontradiktornih stavova o tome kako najbolje podržati djetetov sportski i emocionalni razvoj.
Sportski sustavi: Spora prilagodba i visoki pritisak
Veliki sportski sustavi, poput nogometnih akademija i profesionalnih trenerskih programa, često su postavljeni prema tradicionalnim modelima, koji naglašavaju strogu disciplinu, natjecateljsku atmosferu i težnju ka vrhunskim rezultatima. Ovi sustavi:
Djeci nameću profesionalne standarde:
Iako su djeca tek na početku sportskog puta, mnogi sportski sustavi od njih zahtijevaju ozbiljnost i razinu posvećenosti koja je primjerenija profesionalnim sportašima.
Stavljaju naglasak na rezultat:
Umjesto da potiču proces učenja i zabave, sustavi često vrše pritisak na pobjede, trofeje i statistike.
Pokazuju nedostatak empatije:
Pristup često može biti “bezdušan”, s malo prostora za emocionalne potrebe djece.
Ovaj pristup, iako može donijeti rezultate na najvišim razinama sporta, zanemaruje činjenicu da su djeca, prije svega, još uvijek u razvoju te da sport treba biti prostor za rast, a ne izvor stresa i pritiska.
Progresivni roditelji: Prezaštićivanje djece
S druge strane, sve više roditelja prihvaća progresivne pristupe odgoju, koji naglašavaju emocionalnu sigurnost, izbjegavanje stresa i stvaranje što “čišće” okoline za djecu. Ovaj pristup:
Stvara “stakleno zvono”: Roditelji često žele zaštititi svoju djecu od svih neugodnih iskustava, uključujući neuspjehe, razočaranja i stres. Iako su namjere dobre, dugoročno dijete može ostati nespremno za stvarne životne izazove.
Ignorira pozitivne aspekte stresa: Mnogi roditelji vide stres isključivo kao nešto negativno, zanemarujući činjenicu da umjereni stres može potaknuti razvoj otpornosti, emocionalne inteligencije i sposobnosti suočavanja s pritiskom.
Potiče sukobe: Roditelji često vide sportske sustave kao neprijatelje, što može dovesti do sukoba s trenerima ili upravom sportskih organizacija.
Reforma sportskih sustava:
Smanjenje pritiska na rezultate: Umjesto da naglasak bude na pobjedama, potrebno je promovirati proces učenja, timski rad i zabavu.
Prilagodba treniranja djeci: Razviti programe koji uzimaju u obzir emocionalni i psihološki razvoj djece, a ne samo njihove fizičke sposobnosti.
Edukacija trenera: Treneri trebaju naučiti kako balansirati između zahtjeva sporta i potrebe da podrže emocionalnu dobrobit djece.
Prilagodba roditeljskog pristupa:
Prihvaćanje pozitivnih aspekata stresa: Roditelji trebaju shvatiti da stres nije uvijek negativan, već da može pomoći djeci da nauče kako se nositi s izazovima.
Suradnja sa sustavom: Umjesto sukobljavanja s trenerima i sustavima, roditelji trebaju raditi na zajedničkim ciljevima za dobrobit djeteta.
Omogućavanje neovisnosti: Djeca trebaju priliku da sama dožive neuspjehe, kako bi razvila otpornost i samopouzdanje.
Istina je u ravnoteži
Istina, kao i uvijek, leži negdje u sredini. Sportskim sustavima potrebne su promjene kako bi bolje odgovarali potrebama djece, dok roditelji moraju prihvatiti da stres i izazovi nisu uvijek loši. Ovaj balans ključan je za stvaranje okruženja u kojem djeca mogu napredovati, uživati u sportu i razvijati ključne životne vještine. Tek kada se postigne ravnoteža između zahtjeva sustava i roditeljske zaštite, djeca mogu iskusiti najbolje od oba svijeta – podršku u suočavanju s izazovima i sigurno okruženje za rast.
Zaključak
Stres u sportu neizbježan je, ali to ne znači da je uvijek negativan. Uz pravilan pristup roditelja i trenera, stres može postati alat za osobni i sportski razvoj djece. Ključ je u ravnoteži – omogućiti djetetu da se suoči s izazovima, ali i pružiti podršku kada je stres preintenzivan. Prihvaćanje emocija, razgovor i fokus na razvoj otpornosti pomažu djeci da se nose sa stresom i postanu sigurniji i otporniji sportaši.
Možemo se složiti da su prošla vremena u kojima su roditelji “bacali djecu u vatru” i izlagali ih izrazito teškim i visokim stresnim situacijama. Takvi su pristupi ostavili negativne posljedice na emocionalni i psihološki razvoj mnoge djece i pokazali se neučinkovitima. S druge strane, danas živimo u dobu kada roditelji po svaku cijenu žele izbjeći bilo kakve nelagodne situacije za svoje dijete, što također može biti problematično. Ova krajnost često djetetu uskraćuje priliku za razvoj otpornosti i suočavanje s izazovima.
Također, imamo i sukob između starijih sportskih sustava, koji su pretjerano usmjereni na strogu disciplinu i natjecateljski duh, te modernih roditelja koji često izražavaju averziju prema pritisku na djecu. Istina je, kao i uvijek, negdje u sredini. Djeca trebaju izazove, ali u okruženju koje im pruža podršku i razumijevanje.
Cilj ovog teksta upravo je pomoći roditeljima da pronađu balans između ova dva fenomena – između zdravih stresnih situacija koje potiču razvoj i pretjeranog pritiska ili prezaštićivanja. Stres, kada je primjeren i uz podršku, može biti moćno sredstvo za razvoj djetetove mentalne snage, samopouzdanja i životnih vještina.
