A trap is only a trap if you don’t know about it. If you know about it, it’s a challenge.

Jednom je ministar sporta u Hrvatskoj nogomet nazvao “močvarom” koju treba isušiti. Ovaj tekst se ne bavi kriminalom, ali se može povući paralela između močvare i bare. Ovdje ću slikovito usporediti nogometno okruženje s “barom punom krokodila” koji vrebaju na igrače i roditelje. Cilj je teksta pokušati objasniti da nije problem u nedostatku talentirane djece, njih uvijek ima. Ciljevi su nedostižni zbog mnoštva zamki u kojima završavaju karijere. Iz iskustva pišem zamke u koje se upecaju roditelji i na kraju skrenu karijeru svog djeteta u neželjenom smjeru.

Zamka br. 1: Precjenjuju važnost rezultata

“Nogomet se igra za rezultat” poštapalica je koja osakati više talenata od bilo koje druge. To je kao da kažemo da se u školu ide radi skupljanja petica. Vjerujem da se slažemo da se u školu ide radi stjecanja znanja, dok bi ocjene trebale biti rezultat trenutnih sposobnosti. Nogometna škola služi da djeca razumiju nogomet i na temelju tog znanja uspješno prakticiraju igru.

Znanje je kompleksno i ne može se svesti na jednostavan broj ili školsku ocjenu koliko god se trudili. Postoji tu nešto više i dublje. Tako je i s rezultatima utakmice. Sam rezultat i tih nekoliko brojki ne mogu pružiti cjelovitu sliku. Tako da samim time gube na vrijednosti u samom startu.

Mi ljudi često volimo pojednostavljivati stvari kako bi lakše razumjeli procese. Ipak, pretjerano pojednostavljivanje u smislu dobar rezultat – dobro znanje nije dobro. Dapače, može biti štetno iz nekoliko razloga:

Igrači mogu pobjeđivati, osvajati turnire i lige te istovremeno nazadovati

Rani uspjesi mogu davati pogrešnu sliku o tome koliko je truda potrebno da se napreduje i bude konkurentan u nogometu. To je moguće iz nekoliko razloga. Igrači mogu ranije nazrijeti (mentalno ili fizički) te imati pogrešnu percepciju o razlozima svoje premoći. Zbog toga se ne trude dovoljno kao oni koji zaostaju. U trenutku kada se biološki izjednače zapravo shvate da se nisu dovoljno kvalitetno razvili i da zaostaju.

U mlađim dobnim kategorijama imaju pojedinci koji guraju momčadi. Ostali igrači mogu imati iluziju kako su talentirani. Zapravo, lete na temelju razumijevanja igre svojih suigrača koji ih “hrane” loptama ili rješavaju momčadske probleme umjesto njih. Kad ti pojedinci ili pojedinac napusti momčad, drugi igrači ne izgledaju tako dobro.

Fokus na pobjede može skrenuti pažnju s razvoja dugoročnih finih vještina. Opijeni pobjedama roditelji manje propituju kako njihovo dijete napreduje po pitanju socijalnih vještina, da li trener ima viziju i plan razvoja te jesu li igrači napredovali u onome što je najvažnije: razumijevanje nogometne igre, emocionalna zrelost i razvoj temeljnih navika (disciplina u radu, poštivanje autoriteta, samostalnost) na kojima će temeljiti budući sportski uspjeh.

Sportski rezultat ima svoju težinu ako je u sinkronizaciji s razvojem. Razvoj i rezultat bi trebali ići ruku pod ruku. Rano usmjerenje na rezultat može dovesti do pretjeranog pritiska na mlade igrače.

Stoga, ne upadajte u zamku misleći da vaše dijete napreduje ako pobjeđuje utakmicu.

Posljedice upadanja u zamku:

Iluzija napretka: Fokus na rezultate može stvoriti iluziju da je dijete uspješno, iako možda stagnira u stvarnom razvoju vještina i sposobnosti.

Nerazvijeni igrači: Djeca koja rano pobjeđuju mogu se prestati truditi, vjerujući da su bolja nego što stvarno jesu, što može rezultirati nedostatkom kvalitetnog razvoja u kasnijim fazama.

Emocionalni pritisak: Konstantno fokusiranje na rezultate može stvoriti pretjerani emocionalni pritisak na dijete, smanjujući njegovu ljubav prema igri i dovodeći do burnouta.

Zamka br. 2: Podcjenjuju razvoj potencijala, pridodajući pažnju trenutnoj izvedbi

Potencijal je sposobnost nogometaša da unapređuje svoje sposobnosti bez obzira na trenutno stanje. Drugim riječima, potencijal procjenjuje u kojoj mjeri igrač može nadograditi svoje nogometne vještine. To vam je kao kada tražite osobno računalo i prodavač vam kaže njegove specifikacije uz napomenu da ne postoji puno mjesta za nadogradnju.

S druge strane, ponudi vam drugo računalo koje ima niže performanse od prvog, ali postoji mjesto da se nadogradi i u budućnosti radi znatno efikasnije od prvog. Prvo računalo je u prednosti na kratke staze… Ali što ako gledamo da budemo sretniji u budućnosti?

Djeca nisu računala. Vježbanjem će svako dijete ojačavati svoje nogometne vještine, ali i širiti prostor za daljnji napredak. Jačati svoj potencijal. Roditelji upadaju u zamku misleći da se potencijal razvija fokusirajući se na rezultat odnosno učinak na utakmici. Zapravo, da bi razvijali kod djece potencijal, moramo im odmaknuti fokus od rezultata. To komplicira stvari.

Evo nekoliko rečenica koje se fokusiraju na trenutni rezultat vs razvoj potencijala:

“Sutra je važna utakmica, moraš pobijediti. Ako pobijedite, bit ćete prvaci.”

Najvažnije je da svaku utakmicu daš sve od sebe. To ne garantira da ćeš doći do pobjede, ali garantira napredak. Ako se koristi prva rečenica, onda dijete ima dojam – dobar sam ako pobjeđujem, loš sam ako gubim.

Druga rečenica je bolja jer miče fokus s rezultata na trud. Ako se netko zaista trudi biti dobar, on će uz dobar proces i postati dobar.

“Sudac je loš. Oštetio vas je i zbog toga ste izgubili. Ne moj biti tužan.”

Ponekad sudac može donijeti lošu odluku. To se događa u nogometu. Na tebi je da to zapamtiš i uzmeš u obzir da će za pobjedu nekad trebati prebroditi pogreške suca ili svojih suigrača.

Prvom rečenicom se dijete stavlja u ulogu žrtve. To je opasno za razvoj jer će u teškim trenucima sportaš izabrati opravdanja umjesto traženja rješenja. Druga rečenica je bolja u smislu da razvija pobjednički mentalitet – bilo koja pogreška me neće iznenaditi ili pokolebati.

“Trener te je nezasluženo stavio na klupu. Imaš pravo biti ljut na njega jer nije prepoznao tvoj trud i igru.”

Ako želiš igrati više, moraš biti strpljiv i nastaviti se truditi. Vježbaj i budi toliko dobar na terenu da te nitko neće moći ignorirati.

Prvom rečenicom se potkopava autoritet trenera. Iznimno je važno da djeca u mlađoj dobi nauče poštovati autoritete. Puno je važnije od kritike trenera kod djeteta razviti svijest da o njemu ovisi koliko će igrati. Ne dobiješ uvijek što želiš, ali i dalje trebaš raditi istim žarom.

Igrač s visokim potencijalom je onaj koji poštuje autoritete, ima visokorazvijenu radnu etiku, zna kritički razmišljati te posjeduje emocionalnu zrelost. To je nešto sasvim drugo od broja trofeja, zbroja bodova, postignutih golova, a opet povezano jedno s drugim.

Posljedice upadanja u zamku:

Ograničen napredak: Fokusiranje na trenutnu izvedbu može spriječiti razvoj djetetovog punog potencijala, ograničavajući njegov dugoročni uspjeh.

Kratkoročna motivacija: Djeca se motiviraju samo trenutnim uspjesima, što može dovesti do gubitka interesa kad rezultati nisu dobri.

Loše socijalne vještine: Nedostatak fokusa na osobni i emocionalni razvoj može rezultirati slabim socijalnim vještinama i problemima u timskom radu.

Zamka br. 3: Više upravljaju djecom, nego procesom

Roditeljska zadaća je da pronađu djetetu dobru sredinu za njegov razvoj. Oni zapravo odlučuju ili ga savjetuju u koju školu nogometa bi ga trebalo upisati. Da li za njega profesionalni ili amaterski klub. Ako ne znaju odgovore, na njima je da se posavjetuju i donesu odluku.

Upravljanje procesom znači održavanje kontakata i odnosa. Možda i najvažniji odnos je s trenerom. Kvalitetan i profesionalan dijalog između roditelja i trenera je od iznimne pomoći u karijeri. Roditelji se zaista trebaju truditi oko izgradnje odnosa s trenerom. To je dio procesa.

Trener u klubu nije jedina osoba koja utječe na karijeru igrača. Pogotovo ako se radi o ozbiljnoj i profesionalnoj priči. U proces može biti uključen psiholog, kondicijski trener, menadžer, analitičar i drugi. Upravljanje karijerom je koordiniranje između tih ljudi kako bi proces bio uspješniji.

Umjesto toga roditelji često upadaju u zamku da imaju namjeru upravljati ljudima umjesto samim procesom. Tako na primjer umjesto da djetetu osiguraju kvalitetnog trenera koji će ga podučavati, roditelj stoji na ogradi dajući upute djetetu gdje da se kreće. To je promašeno ponašanje. Na roditelju zaista nije da daje upute djeci kako da igraju.

Tu se roditelji ne zaustavljaju. Oni upravljaju i ljudima. Nesavjesni roditelji znaju plaćati individualne treninge, ne kako bi trener vodio proces. Oni plaćaju trenera kako bi preko njega provodili svoje programe. Oni nisu tu da prate proces nego da ga kreiraju namećući treneru sadržaj. Ova zamka je tipična za roditelje bivše sportaše ili kineziologe.

Rezultat upravljanja drugim ljudima umjesto procesima je porazan.

Posljedice upadanja u zamku:

Slab razvoj djeteta: Djeca ne dobivaju priliku učiti iz vlastitih grešaka i razvijati autonomiju, što može dovesti do slabijeg razvoja nogometnih vještina.

Napetost u odnosima: Prevelika kontrola roditelja može stvoriti napetosti s trenerima i drugim stručnjacima, što negativno utječe na timsku dinamiku.

Ovisnost o roditeljima: Djeca postaju previše ovisna o roditeljskim uputama i manje samostalna, što može štetiti njihovom samopouzdanju i sposobnosti donošenja odluka na terenu.

Zamka broj 4: Zanemaruju utjecaj svog ponašanja na djecu

Kao što sam pisao u ranijim tekstovima, roditelj je osoba s najviše utjecaja na svoje dijete. Trener širi utjecaj samo ako roditelj ne razvija odnos s klincem. To je zaista rijetko i u ekstremnim situacijama kod nogometnih početnika. Djeca usvajaju ponašanja promatrajući roditelje.

Potkopavanje unutrašnje motivacije i sreće

Konkretno, kada primijete obrazac da njihovi roditelji doživljavaju ushit svaki put kad pobijede ili razočaranje s porazom, djeca će iščitati poruku da su pobjede važne. Taj osjećaj važnosti pobjede će biti jači ako roditelji svoju pažnju usmjeravaju na priče o bodovima, mjestima na tablici i osvojenim medaljama.

U takvim situacijama malo znači rečenica: “…nema veze, važno je da si se trudio“. Ona je isprazna. Bez obzira na to što roditelj želi da im dijete bude sretno igrajući nogomet, svojim ponašanjem ga uči da bude sretno isključivo kad pobjeđuje.

Odgajanje buntovnika bez razloga

Mnogi roditelji žele i traže od klubova discipliniranost i poštivanje autoriteta. Da im djeca nauče pravila ponašanja u grupi. Poštivanje trenera kao lidera i pokoravanje njegovim idejama kako bi se mogla napraviti promjena, odnosno transformacija koja povlači za sobom napredak.

U isto vrijeme ne vide problem što otvoreno ogovaraju trenerove postupke. Propituju pred djecom odluke trenera uz komentare “Ja bih bolje”, “Nije dobro vodio utakmicu”, “Loše selekcionira igrače” i slično. Uz to, neki roditelji dijele instrukcije preko ograde. Postavljaju se iznad svih, uključujući i druge službene osobe poput suca. Znaju doći u konflikt s drugim roditeljima ili gledateljima.

Dijete promatra od početnika do kadeta svog roditelja kako disciplinirano svaki tjedan dolazi u sukob s okolinom i autoritetima. Sve to uz komentar: “Ako se ja svađam, ti ne moraš”, “Moram protestirati zbog tebe”, “Ti ima da slušaš trenera bez obzira na to što nema pojma”… Što mislite kako će se ponašati taj sportaš u pubertetu?

Potkopavanje karijere promovirajući loše navike

Jedan od ciljeva sporta je promocija zdravog načina života. Dobar dio roditelja upisuje dijete u nogomet kako bi ga odmaknulo od ulice i svega što ona donosi. Cilj je da se dijete poveže s nogometom i klubom i tako uspješno prevlada izazove puberteta. Nažalost, mnoga djeca odustaju od nogometa kada im je nogomet najpotrebniji – u srednjoj školi.

Opravdanje za napuštanje nogometa su “Zaljubio se” ili “Pubertet mu je lupio u glavu”. Nažalost, umjesto da djecu ispraćaju u nedjeljno jutro na nogometne utakmice, staratelji ih dočekuju kako se vraćaju sa subotnjeg provoda. Učestali izlasci, alkohol i provodi nisu spojivi sa zdravim načinom života. Pogotovo ne sa sportom.

To bi trebalo biti jasno, ali očigledno nije jasno svima. Kojim putem će dijete krenuti ako njegov roditelj svaku utakmicu provede s pivom i cigaretom u ruci? Ponašanja roditelja gdje se jutarnja utakmica započinje kratkim i kavom, a završava cigaretom i pivom šalju poruku da sport i alkohol idu skupa. Zato se nije za čuditi da nogometaši u pubertetu dolaze na utakmice izravno s izlaska ili uopće ne dolaze na utakmice.

Posljedice upadanja u zamku:

Negativni uzori: Djeca usvajaju nezdrave navike i ponašanja od roditelja, što može dovesti do problema u osobnom i sportskom životu.

Smanjena unutarnja motivacija: Djeca koja povezuju sreću isključivo s pobjedama mogu izgubiti unutarnju motivaciju za igru i razvoj.

Konflikt s autoritetima: Djeca koja odrastaju u okruženju gdje se ne poštuju autoriteti mogu imati poteškoća s disciplinom i prihvaćanjem trenerskih uputa.

Zamka br. 5: Poprime mentalitet krda – kopiraju ponašanja drugih roditelja bez da ih propitkuju

Kad se sve zbroji i oduzme, ponašanje većine često nije najbolje ili poželjno. Zabluda je misliti da je uklapanje u norme najbolji put. Možda je najlakši. O ovoj temi se ima što reći, pogotovo iz kuta nogometnog djelatnika i trenera.

Svako dijete je priča za sebe. Postoje klubovi u kojima djeca ne prosperiraju. Isto tako postoje klubovi u kojima određena djeca napreduju. Pogrešno je držati dijete u klubu isključivo jer drugi igrači u njemu profitiraju. Konkretno govorim za profesionalne klubove. Važno je razmisliti i donijeti odluku temeljenu na razvoju svog djeteta, a ne druge djece.

To je jedan od segmenata. Roditelji često znaju upasti u zamku ponavljajući mantru “Onaj igrač je trenirao poput mog djeteta. Ako je on bio uspješan, onda je ovakav način rada dobar i za moje dijete”. To je predobro da bi bilo istinito. Igrači mogu uspjeti u karijeri “unatoč lošem radu”, što je drugačije od “zbog dobrog rada”. Tko kaže da se ne može pobijediti unatoč lošoj igri nema iskustva gledanja nogometa. To ne znači da svi trebaju kopirati promašenu taktiku.

Mnogi zaboravljaju da igrači sazrijevaju u različita vremena. Ima dječaka koji su s četrnaest godina debelo u pubertetu, dok njihovi vršnjaci izgledaju tri godine mlađe od njih. Primjenjivati isti nogometni put ili zahtjeve za dva različita tipa igrača je suludo. Također, imati ista očekivanja na terenu kao što imaju drugi roditelji od svoje djece.

Kad smo već kod očekivanja, ona su jedna od najvećih zamki. Većina roditelja ima pogrešna očekivanja što bi njihova djeca trebala učiti i raditi na terenu. Bar su drugačija od mojih kao trenera koji proučavam nogomet i način kako bi ga trebala djeca učiti. Primjer je pogrešno očekivanje da desetogodišnjak može shvatiti kompleksnu narav nogometne igre a znamo da ne može “sam do dućana”. Postoji razlog zašto se “sinus i kosinus” uče u višim razredima.

Očekivanja su jedna priča, a druga je ponašanje. Pogotovo ono za vrijeme utakmica. Neki roditelji će podizati tenzije samo kako bi se svjesno ili nesvjesno uklopili u grupu. Bez promišljanja će častiti alkoholom pred djecom. Lakše je paliti baklje kao što i drugi rade. Onda je to valjda opravdano. Problem je što nije.

Posljedice upadanja u zamku:

Neadekvatan razvoj: Djeca mogu biti zadržana u okruženju koje nije optimalno za njihov razvoj zbog pogrešnih odluka roditelja temeljenih na promatranju drugih.

Neprikladna očekivanja: Pogrešna očekivanja i usporedbe s drugom djecom mogu dovesti do frustracija i stresa, smanjujući radost i motivaciju djece za igru.

Grupe i pritisak: Uklapanje u grupne norme može voditi do negativnih ponašanja, poput konzumacije alkohola ili destruktivnog ponašanja, umjesto fokusiranja na pozitivne sportske vrijednosti.

Zaključak

U tekstu su prikazane najčešće zamke u koje upadnu roditelji nogometaša. Daleko od toga da su to jedine zamke. Ne postoji jednostavan i lak način prema izbjegavanju zamki. Kao roditelj najbolje što možete napraviti je educirati se ili potražiti stručno savjetovanje.

Čitanje ovog teksta je dobar korak prema sigurnom vođenju karijere djeteta. Vi ste jedni od rijetkih koji se trude doći do istine, baš kao što su djeca s pravom podrškom i uspješnim karijerama u manjini. Tužno je što ih većina zapne prije cilja. To se ne mora tako često događati. Zbog toga me veseli svaka pomoć koju mogu pružiti.