Roditelji bi trebali znati način kako se efikasno uči nogomet, a evo i zašto?

That’s what games are, in the end. Teacher. Fun is just another world for learning.

Ralph Koster

Postoji više načina na koji čovjek, odnosno djeca uče. Svako od nas preferira određeni tip učenja. Prema toj podjeli ljudi mogu biti vizualni, auditivni, kinestetički, tekstualni ili neki drugi tip učenika. Tipovi su određeni genetikom, ali i okolinom. Nitko ne pripada samo jednom tipu, nego je taj tip učenja dominantan. Kako se čovjek razvija tako se može promijeniti tip učenja koji prevladava. Novorođenčad kojoj vid nije razvijen programira mozak majčinim dodirima i glasom. Jednogodišnjak koji želi savladati hodanje prvenstveno uči kroz kinestetički način. Polaskom u osnovnu školu i pojavom slova u životu, neka djeca će se naći ispunjena pisanjem pjesama ili eseja.

U suvremeno doba postoje mnoge teze o tome kako bi se trebao učiti nogomet. Mišljenja su različita, kao što su različiti načini na koje treneri ili škole nogometa pristupaju djeci. Perspektiva iz koje gledamo na učenje određuje kakav ćemo sadržaj ponuditi djeci na treningu. Ne postoji savršen recept za svako dijete, ali postoje metode i principi treninga na koje većina djece reagira bolje od drugih.

Saznanja o tome na koji bi način djeca trebala učiti, su se mijenjala kroz povijest. Znanost ubrzano napreduje, većom brzinom nego što se moderne škole mogu prilagoditi novim saznanjima. Način na koje je suvremeno školstvo postavljeno daleko je od onoga što znanost sugerira. Edukacijski sustav funkcionira na najvišoj mogućoj razini kojoj se društvo moglo prilagoditi u ovom trenutku. Prilagodba je spora i zbog toga još uvijek u nekim školama imamo zvona koja pozivaju učenike na nastavu, sjedenje u klupama po dvoje i učenje kroz ”bubanje” informacija na pamet.

Dvorane za tjelesni odgoj su nam osmišljene po švedskom modelu kojega ga je Franjo Bučar implementirao u doba Austro-Ugarske. Zbog toga imamo švedske ljestve, švedske klupe i konopce, a nemamo program koji odgovara djeci 21. stoljeća. Modernoj djeci  školska dvorana ne izgleda primamljivo, kao hala puna ”napuhanaca”. To se najbolje može primijetiti promatrajući sat tjelesnog odgoja kojega vodi učiteljica starije životne dobi u jednoj urbanoj školi. Rezultati su porazni.

Nogomet je dinamična igra. Ona ne trpi koncepte i principe učenja staro jedno stoljeće ili nekoliko desetljeća. Igra se mijenja i prilagođava kroz vrijeme kako bi gledateljima bila zanimljivija i privlačnija.

Uvođenje offside zamke je revolucioniralo nogomet, jednako kao i uvođenje crvenih i žutih kartona ,te pravila kojim se dopušta više zamjena igrača na utakmici. Svaki put kad bi se uvelo neko novo pravilo na igrače bi se stavio dodatni pritisak. Zabrana hvatanja rukom za vratare lopti koje mu je uputio suigrač promijenila je način selekcije i školovanja vratara, ali i njegove uloge unutar ekipe. Ponašanje braniča prije pojave crvenih kartona je zahtijevalo više brutalnosti u odnosu na vještinu. Trend promjena u nogometu će se nastaviti i od današnjih klinaca će se tražiti više nego što trenutno pružaju nogometni profesionalci.

Da bi djeca mogla odgovoriti na sve zahtjeve u izazovnom nogometu koji će se igrati u budućnosti moramo ih trenirati na suvremen način. Metode treninga moraju pratiti nove informacije koje nam dolaze iz znanstvenih krugova. Te informacije bi trebale biti upotpunjene iskustvom rada u odgoju mladeži kako bi njihova sinergija donijela vrhunske rezultate. To je ograničeno mnogim faktorima koje sam naveo u uvodu. Treneri koji izlaze sa školovanja ne posjeduju najnovije informacije zbog navedene tromosti školstva. Također, obično najmlađe generacije nogometaša dobiju najneiskusniji treneri kojima ne možemo zamjeriti gotovo zajamčene greške nastale nedostatkom iskustva. Sve to može utjecati na kvalitetu nogometaša koju ćemo dobiti u budućnosti.

Nogomet je dinamična igra. Ona ne trpi koncepte i principe učenja staro jedno stoljeće ili nekoliko desetljeća. Igra se mijenja i prilagođava kroz vrijeme kako bi gledateljima bila zanimljivija i privlačnija.

Kvaliteta nogometaša se podiže tako da ga izložimo kvalitetnim treninzima kroz duži dio perioda. Da bi mogli dobiti vrhunskog nogometaša moramo imati dijete koje nam je došlo na treninge s određenim setom vještina za koje je zaslužna manje genetika, a više okolina i angažman roditelja u prvim godinama djetetovog života. Moramo mu dati sadržaj koji je primjeren za njegov optimalan razvoj. I na kraju važno je da ga imamo u programu što duži niz godina.

Nogomet se najbolje može naučiti tako da mu se ponudi kvalitetan sadržaj na treningu u odgovarajućem obliku. Način na koji ćemo mu dati sadržaj se mijenja s potrebama tog nogometaša. Principi su isti samo je način u koji ćemo ih upakirati drugačiji. Početnik i seniorski igrač ima iste zahtjeve za vrijeme nogometne igre. Trebaju obraniti svoj gol kroz suradnju sa svojim suigračima i nakon oduzete lopte pokušati na svrsishodan način napasti protivnička vrata. Stupanj svijesti u kojem se nalazi dijete i odrasli čovjek diktira pristup na koji ćemo mu objašnjavati da radi jednu te istu stvar.

Dijete koje ima bolje razvijene vještine kada pristupi nogometnoj školi će brže učiti od vršnjaka, ako je izloženo istom sadržaju. Na to ne možemo utjecati kao roditelji ni kao treneri. Međutim poanta ovoga teksta je da će nogometaš brže napredovati od svojih suigrača ako ga izložimo kvalitetnijem sadržaju. Imamo li dva nogometaša jednakih vještina bolji nogometaš će postati onaj koji trenira po kvalitetnijem programu. Lošiji nogometaš može prestići svog vršnjaka i igrače starijih generacija kroz određeno vrijeme ako mu je program bolji.

Visoka kvaliteta programa nogometnog treninga i njegov sadržaj je ono što će igru vašeg nogometaša unaprijediti da izgleda kao da igra zrelije od većine vršnjaka. Razlog zbog kojeg maloljetni mladić igra nogomet na visokom seniorskom nivou može ovisiti o načinu na koji ga je učio igrati nogomet. Jednako tako može se dogoditi da kroz neadekvatan program imamo igrače koji razvijaju svoje vještine usporeno. U mladosti su posjedovali zavidnu razinu vještine u odnosu na suigrače, ali su ih ti isti kroz vrijeme sustigli i prestigli.

Brzina razvoja budućeg nogometaša ne ovisi samo o trenažnom sadržaju. Odrastanje se kod različitih osoba odvija u etapama. Pojedinci će prije ući u pubertet, dok će drugi imati produženo vrijeme odrastanja i sazrjeti će kao ljudi i igrači nekoliko godina kasnije. Na te stvari ne možemo utjecati, ali ih trebamo razumjeti. Ono na što se svakako može utjecati je način na koji biramo trenera i treninge. Onaj roditelj koji razumije kako se uči nogomet će odabrati trenera koji podučava djecu po najvećim standardima. Imamo li dijete koje trenira na najvećem nivou postoji velika mogućnost da će on maksimalno razviti svoj potencijal bez obzira koliko njegov potencijal iznosi.

Upravo dolazimo do trenutka kada treba obrazložiti suvremenu filozofiju modernog učenja nogometa koja se razlikuje od klasične filozofije treniranja po kojoj sam osobno trenirao u prošlosti kao igrač. Bez obzira na to što je od vremena kada sam pohađao nogometne škole prošlo više od dvadeset godina način na koji većina trenera gleda na učenje nogometa se nije znatno promijenio. Zbog toga većina naših nogometaša trenira u uvjetima u kojima ne mogu razviti svoj puni potencijal ili razvoj ide usporeno.

Kad pošalje dijete na trening rijetko koji roditelj se zapravo pita koji je najbolji princip za učenje nogometa. Ako ste roditelj koji nikada nije igrao nogomet onda filozofiju treninga prepuštate trenerima i od njih očekujete da znaju što rade. To može biti sasvim krivo jer vaše dijete može upasti u ruke mlade i neiskusne osobe koja se školovala u sustavima koji kasne s reformama. Također to može biti iskusna osoba koja ne preispituje stare metode treninga nego preslikava davno naučene obrasce po kojima se nekad treniralo. Principi po kojima većina klubova radi ne mogu biti moderni ni suvremeni.

Na roditeljima nije da slažu treninge i donose taktičke odluke na terenu. Oni ne trebaju birati vježbe na treninzima i postavljati pravila ponašanja igrača unutar kluba. Oni bi trebali znati princip pomoću kojeg se efektno uči nogomet. Na treneru je da postavi trening unutar tog principa. Ako roditelj ne poznaje principe učenja nogometa i dopusti djetetu treniranje po principima koji daju lošije rezultate, ti loši rezultati uvelike su i njegova odgovornost. Povučemo li paralelu sa školom, roditelj ne treba razmišljati koje će matematičke zadatke učiteljica ponuditi učenicima. On treba znati da većina djece prije dvanaeste godine nema razvijene sposobnosti za učenje apstraktnih matematičkih zadataka. Također bilo kakvo udaranje, vrijeđanje i ponižavanje učenika neće napraviti pomake u znanju, te u takvim okolnostima roditelj treba reagirati tako da zaštiti svoje dijete.

Svoje dijete možete zaštiti od neadekvatnih treninga prepoznajući na koji način najbolje uči nogomet. Nogomet se uči poput jezika. Izložimo li bebu jeziku ono će do svoje treće godine ovladati materinjim jezikom. Ako sa četiri godine neko dijete ne govori postoji indikacija da ima zdravstvenih problema.  Do trenutka kada kreću u školu djeca toliko dobro mogu poznavati jezik da nesvjesno oblikuju točne i složene gramatičke rečenice. Što im više pričamo i čitamo to će njihov vokabular biti raznovrsniji. Ona djeca koja više komuniciraju s okolinom imaju bolju razinu znanja jezika od one koja većinu vremena provode igrajući video igre. Ako djeca do polaska u školu mogu ovladati jezikom, što je uistinu teško bez učiteljice, lekcija i knjiga zahvaljujući iskustvu iz okoline, zamislite što mogu tek naučiti igrajući nogomet?

Nogomet se najbolje uči kroz iskustvo igranja. Kako ne postoji ni jedno zdravo dijete koje nije naučilo svoj jezik ako mu je bilo izloženo, tako ne može postojati ni jedno zdravo dijete koje ne može naučiti igrati nogomet ako ga izložimo nogometnoj igri. Izložimo li dijete hrvatskom jeziku ono neće progovoriti kineski i obrnuto. Izložimo li dijete košarci ili atletici ono neće moći igrati nogomet na visokom nivou. Višestrani sportski razvoj pomaže u nogometnim vještinama, ali nije presudan za nogomet ako dijete ne posjeduje dovoljno široku nogometnu bazu. Podvrgnemo li dijete u djetinjstvu još jednom jezikom, uz materinji, ono ima veće mogućnosti da kasnije postane poliglot. Međutim to ne znači da će materinjim jezikom ovladati na vrhunskoj razini.

Kako ne postoji ni jedno zdravo dijete koje nije naučilo svoj jezik ako mu je bilo izloženo, tako ne može postojati ni jedno zdravo dijete koje ne može naučiti igrati nogomet ako ga izložimo nogometnoj igri.

Dijete je izlažemo iskustvu igranja nogometa na način da vježbama simuliramo određene situacije na utakmici.

Svako igranje utakmice sadrži :

SMJER NAPADA/OBRANE

GOL- CILJ
SUIGRAČE
PROTIVNIKE
PRAVILA

Imamo li na treningu nogometnu vježbu koja udovoljava svim ovim zahtjevima, onda nogometaši koji u njoj sudjeluju skupljaju iskustvo igranja nogometa. Nedostaje li neki od navedenih elemenata onda postoji mogućnost da prakticiranjem vježbe igrači ne dobiju određeno iskustvo koje se od njih traži na utakmici. Izvođenje vježbe bez protivničkih igrača ne može imati jednak poticaj na razvoj igrača, kao što je to slučaj s protivničkim igračima. Igračeva vještina se očituje u kvaliteti odluka koje donosi u odnosu na svoje i protivničke igrače. Nemoguće je procijeniti kvalitetu nečije izvedbe ako nema protivnika na terenu.

Gotovo svaka vježba u nogometnom treningu može naći svoje mjesto, ali vježbe u kojima djeca igraju nogomet trebaju  dominirati,tako da većina trenažnih sadržaja odpada na njih.

Ne tvrdim da ne postoje vježbe ili da vježbe bez golova ili suigrača u nogometu trebaju u potpunosti napustiti ,nego ukazujem da takve vježbe djeci ne pružaju iskustvo igranja nogometa. Većinu vremena koju igrači provode na treningu trebali bi potrošiti na sakupljanje iskustva igranja nogometa. Imamo li dva djeteta od kojih jedno dijete trenira po principu da dvije trećine treninga otpada na skupljanje iskustva, dok drugo dijete provodi samo jednu trećinu vremena u simulaciji igre nakon dvije godine treniranja prvo će dijete skupiti dvostruko više nogometnog iskustva od drugog nogometaša.

Ne postoji recept u kojem postotku bi trener trebao primjenjivati trenažne vježbe koje simuliraju utakmicu. U svakom slučaju takav sadržaj bi trebao biti otprilike dvostruko veći od sadržaja u kojem nema igre. Što su igrači mlađi to bi taj sadržaj morao biti još i veći u korist simulacije nogometne utakmice.

Uočite li kao roditelj da u nogometnom treningu vašeg djeteta prevladavaju vježbe u kojima nema protivnika ili nema gola koji se napada i brani znajte da će vašem djetetu kroz određeno vrijeme nedostajati nogometnog iskustva. Vježbe poput trčanja krugova oko igrališta, preskakanje prepona, vođenje lopte oko čunjeva i slični poligoni ne pridonose nogometnom iskustvu.

Samo površan čovjek može tvrditi da vježbe snage ili tehnika izvođenja slobodnog udarca ne pomažu nogometašima. Ne postoji ozbiljan nogometaš koji ne vodi brigu o higijeni svoga tijela. Uzalud je sva vještina svijeta ako dođe do ozljede. Jednako tako kvaliteta izvođenja slobodnog udarca daje na vrijednosti igraču. U nekim trenucima je potrebno igračima nuditi vježbe koje ne uključuju iskustvo igranja nogometne igre. To nije sporno. Upitan je omjer vježbi s iskustvom nogometne igre i razlog zbog kojih ih nudimo najmlađima.

Kada dijete dođe u klasičan sustav školovanja i odabere neki od stranih jezika sa kojim se nije do tada susrelo, uči po školskom programu. Kreće od početka. Uče se prve riječi, čitati i pisati te osnove gramatike. Slično se postavljaju treneri u školama nogometa. Djecu najprije uče osnovama nogometa. Baza nogometne igre, barem kako su mene učili, je kretanje. Ako ne usvojimo tehniku kretanja nećemo moći igrati dobar nogomet. I tako se djeca uče pravilno trčati, skakati, udarati loptu. Sve to da bi na kraju mogla igrati nogomet.

Postavlja se pitanje da li je takav pristup u kojem se djecu najprije uče ”osnove”, prije nego li ih se izloži iskustvu igranja najbolji i najbrži način da ih se nauči igrati nogomet ili postoje alternative? Ono što je zanimljivo da gotovo svako dijete do osnovne škole svlada materinji jezik tako da pravilno upotrebljava jedninu i množinu i padeže bez jednog sata hrvatskog jezika. Uopće ne zna što je imenica, padež ili zamjenica dok relativno uspješno slaže rečenice. S druge strane imamo djecu u školama koja kreću od osnovne škole s njemačkim jezikom pa sve do fakulteta, te ga ne savladaju tečno kao materinji ili engleski jezik. Bez obzira na to što su učila po programu.

Razlog za to je jednostavan. Prirodan način za učenje jezika nije analitički gdje se razdvajaju određeni elementi poput gramatike, pisanja govora nego situacijski. Pošaljemo li čovjeka u stranu zemlju gdje je primoran na komunikaciju s drugim ljudima na stranom jeziku, efekt učenja će biti veći nego u bilo kojoj školi. Jednaka stvar je s nogometom. Nogomet se najbolje uči kroz nogometne situacije odnosno situacijskim treningom.

Situacijska vježba ili trening ne mora biti igranje klasičnog nogometa 11 na 11 ili 7 na 7. Bitno je da vježba sadrži smjer napada, protivnike, cilj i jasno uređena pravila kojima trener može i treba manipulirati. Na treneru je da odredi koliki će biti teren i kakav. Hoće li se igrati na dva ili četiri gola ili će se bodovi osvajati dodavanjem. Igre s brojčanim suficitom i deficitom u broju igrača suprotstavljenih momčadi također spada u situacijsku vježbu.

Kad je nogomet u pitanju, pogotovo onaj dječji, postoji više razloga zbog čega bi djeca trebala učiti iz nogometnih situacija odnosno iz iskustva.

MEMORIJA

Upitajte neko dijete između 7-10 godina da vam opiše utakmicu koju je igralo doći će te do zanimljivih odgovora. Mnoga djeca već sat nakon završetka utakmice se neće uopće sjećati točnog rezultata, strijelaca i pogodaka. Kad su u pitanju druge nogometne situacije i trener će imati problema rekonstruirati događaje poput određenih akcija bez korištenja video analize.

Vježbe koje nemaju natjecateljski karakter, protivnika kao remeteći faktor i cilj koji treba ostvariti, mozak neće moći povezati sa situacijama na utakmici na efikasan način.

Ako se ne sjećaju situacija, to ne znači da ta djeca nisu ništa naučila igrajući utakmicu. Oni su učili podsvjesno. Nogometaš nema sposobnost da zapamti svaki točan pas ili uspješnu akciju, ali mozak ima sposobnost da svako točno ponavljanje nagradi ugodom dok će se nakon netočnog događanja igrač osjećati ravnodušno ili loše. Ne razmišljajući o tome što se događa u njegovom organizmu igrač će podsvjesno tražiti osjećaj ugode, te će izbjegavati neugodne situacije. Mozak će zapamtiti onaj položaj noge ili tijela koji je doveo do uspješnog udarca tražeći nagradu u obliku hormonske reakcije.

Da bi se igrač, odnosno njegov organizam, bolje prisjećao situacija na utakmici one bi trebale biti slične onima sa treninga. Vježbe koje nemaju natjecateljski karakter, protivnika kao remeteći faktor i cilj koji treba ostvariti, mozak neće moći povezati sa situacijama na utakmici na efikasan način.

PRINCIP POKUŠAJA I POGREŠKE

Thomas Edison se smatrao uspješnim kad je otkrio po 10 000 put kako se konstruira neupotrebljiva žarulja. Razlika između Edisona koji je uspio i mnogih ljudi koji to nisu je spoznaja da je razlika između uspjeha i neuspjeha broj pogrešaka. Legendarni Johan Cruyff je opisao nogomet kao igru pogrešaka. Izjavio je da pobjeđuje ona momčad koja ih napravi manje. Moram se složiti s Cruyffom, veća mogućnost za pobjedom je na strani one ekipe koja manje griješi. Također moram dodati konstataciju da će ono dijete koje napravi više pogrešaka tijekom nogometnih utakmica postati bolji igrač. Te dvije izjave nisu kontradiktorne nego se nadopunjuju. Ono dijete koje više igra, više griješi. Što više igraš to ćeš kasnije biti bolji i manje ćeš griješiti.

Izložimo li na treningu dijete nogometnoj igri ono će biti izloženo greškama. Igra li se nogomet u manjim omjerima povećavamo brzinu igre. Ima više akcija samim ti i grešaka. Mjerenja su pokazala da u igrama na golove gdje sudjeluje manji broj igrača ima više pokušaja dodavanja, udaraca na gol, presijecanja i oduzimanja lopte nego u igrama s većim brojem igrača.

Trebate biti svjesni paradoksa da do savršene nogometne vještine ne vodi niz uspješnih poteza, nego pregršt kikseva koje se igranjem nogometa korigiraju.

Zamijenimo li igru 4 na 4 s nogometnim poligonom igrače ćemo izložiti većem broju dodavanja ali ćemo im oduzeti sva ona druga iskustva koja su neophodna za razvoj mladog nogometaša. Poligoni mogu ostvariti kratkoročne ciljeve i biti uspješni u određenim zadacima ali ne mogu biti jednako uspješni kao situacijske igre na duge staze. Koristimo li takve vježbe u većem omjeru nego što trebamo one će smanjiti vrijeme igranja nogometa i usporiti razvoj. Na isti način će djelovati igra s velikim brojem igrača. Ta djeca će vremenski igrati jednako dugo nogomet kao djeca koja igraju umanjim omjerima ali će iskustvo koje su stekli igrajući 11 na 11 biti siromašnije u odnosu na igru 4 na 4. Drugim riječima, može se zaključiti da je dijete koje je igralo dva puta po pet minuta igru 4 na 4 steklo tri puta više iskustva nego ono koje je igralo istu igru u omjeru 11 na 11 u trajanju od deset minuta.

Greške obogaćuju iskustvo zato što učimo na njima. Ne treba izbjegavati situacije u igri u kojima bi dijete moglo pogriješiti. Treba ih potencirati tako da mu pomognemo da ih uz dodatni napor i trud uspije prebroditi. U tom procesu je važno da trener pronađe recept uz koji će nogometaše izložiti pravom omjeru pokušaja i pogreške. Iskustvo igranja nogometa je poticajno ako je vježba izvediva uz određeni trud. Situacije u igri gdje jedna grupa igrača ne može ostvariti cilj dok ga grupa igrača ostvaruje s lakoćom ne pomaže.

Greške obogaćuju iskustvo zato što učimo na njima. Ne treba izbjegavati situacije u igri u kojima bi dijete moglo pogriješiti.Treba ih potencirati, tako da mu pomognemo da ih uz dodatni napor i trud uspije prebroditi.

KREATIVNOST

Što je sport kompleksniji to zahtijeva veću razinu kreativnosti. Dok se priprema za finale olimpijade, naš gimnastičar Tin Srbić prije nastupa može u glavi prevrtjeti svaki svoj pokret koji će napraviti na spravi. Sebe i vježbu će vizualizirati do najsitnijeg detalja prije nego ju zaista izvede. Ako ono što je zamislio odgovara izvedenom znači da je uspio.
Očekujući finale svjetskog prvenstva u nogometu odigranog u Rusiji nitko u Hrvatskoj nije mogao predvidjeti što će se točno događati na travnjaku. Nisu to mogli predvidjeti ni stožer niti igrači. Mogućnosti raspleta na nogometnom terenu su beskrajne. Svaki trener i igrač ima okviran plan, ali na kraju se može dogoditi da stvarni događaj bude dijametralno suprotan onome što je zamislio . Dovoljno je da se promjene vremenski uvjeti taj dan ili da se ozljedi igrač prije utakmice i većina taktike pada u vodu prije početka utakmice.

Nemoguće je doslovno prekopirati situaciju s treninga ili jedne utakmice na drugu. Nogometaš za svog života ne uspije odigrati ni jedan identičan pas tvrdi nizozemski stručnjak Raymond Verheijen. Svaki pas je drugačiji jer se suigrači nalaze u različitim odnosima. Katkad su bliže, katkad dalje. Pozicija na terenu se razlikuje kao što se može razlikovati jačina upućenog udarca. Brzina kretanja lopte ovisi o podlozi i vremenskim uvjetima.

Ne vidim način kako će nogometaš početi kreativno razmišljati ako mladost provodi bombardiran sa vježbama u kojoj ima unaprijed određene parametre kome će i kada dodati loptu?

Kvaliteta nogometne igre koju provode igrači na terenu je povezana s njihovom razinom vještina ali i s kreativnošću. Kreativnost od sporta radi umjetnost što čini takve igrače cijenjenima, odnosno majstorima. Umjetnost se može očitovati u sposobnostima igrača da se individualno snalazi u teškim situacijama i pronalazi rješenja. Također ju vidimo kao sposobnost nogometaša u prilagodbi kolektivu tako da momčadska igra izgleda sinkronizirano.

Vještina i kreativnost su usko povezani. Vještina je sposobnost realizacije i majstorstvo pokreta. Kreativnost je paleta ideja. Vještina bez dobre ideje ne donosi rezultat, kao što se dobra ideja bez sposobnosti ne može realizirati. Da bi slikar naslikao lijepu sliku mora imati sposobnost da zamisli kadar koji će oslikati i kvalitetnu tehniku kojom će svoju maštu preslikati na platno.

Isključivo iskustvo igranja nogometa kombinira vježbanje i kreativnost. U vježbama situacijskog karaktera igrači se susreću s problemima koje moraju riješiti. Igra nogometaše stavlja u nepredviđene situacije u kojima moraju pronaći najbolje rješenje u određenom vremenskom i prostornom okviru. Situacije na terenu prisiljavaju igrača da bude kreativan, dok se na temelju pokušaja i pogrešaka razvija vještina.

Vježba dodavanja ”ja tebi- ti meni” ne razvija kreativnost. Dodavanje u cirkularima gdje trener u naprijed odredi smjer dodavanja, jačinu i duljinu pasa igrača kojem se treba dodati razvija vještinu bez kreativnosti. Imate li dijete koje je izloženo prekomjerno takvim sadržajima od malih nogu ono će biti zakinuto.

Nogometna kreativnost je najvrjednija vještina. Ona se razvija iz osobne vještine i razumijevanja grupne igre. Bez vještine igrači ne mogu istrčati na teren. Nogometaši s vještinom bez ideje su poput cirkusanata koji mogu s loptom žonglirati u nedogled bez jasnog cilja.

UŽITAK

Za učenje je potrebna disciplina, upornost i sposobnost odricanja. Samo tako se dostiže visoka razina znanja. Bavljenje sportom je zahvalno za cijeli život jer ljudi koji su bili sportaši u mladosti kasnije zadržavaju usvojene navike poput samodiscipline. Bez toga se ne može biti uspješan u ni jednom polju.

Problem koji roditelji ne vide je da se disciplina ne može uspostaviti sama od sebe. Treba se graditi na nekakvim temeljima. Ljubav prema određenoj radnji, pa tako i nogometu je pogonsko gorivo na kojem se dijete disciplinira. Prvi treninzi u nogometu služe da se početnici zaljube u igru. Tako im se proširuje spremnik za gorivo i puni ih se energijom kako bi u budućnosti imali sposobnost da disciplinirano prolaze sve nogometne zadaće.

Vježbe koje nudimo djeci bi trebale biti zabavnog karaktera. Nema veće radosti kada omogućimo situaciju u kojoj neko dijete postigne gol, nadigra protivnika ili ostvari obranu. Pozitivno iskustvo igranja nogometom u kojem svako dijete ima priliku za pobjedom i veseljem je prioritetno u najmlađoj dobi. Disciplina je nešto što se postepeno nadograđuje.

Vježbe vođenja između kapica i čunjeva nikako ne mogu biti zabavne kao bježanje s loptom od protivničkih igrača. Samim time neće biti ni jednako učinkovite. Dodavanje u paru se djeci čini kao vječnost, dok im igranje utakmica proleti u tren. Dobna granica za djecu u nogometu se unazad dvadeset godina spustila sa školske na vrtićku djecu kojoj treba još više igre a manje discipline i pravila.

Ako je vaše dijete na treningu postavljeno u okvire koji ne odgovaraju njegovom razvoju to će se odraziti na njegovu vještinu. Igra i zabava su dvije stvari koje vaše dijete očekuje kad ga upišete u sport. Ako neko dijete voli nogomet voli ga zbog igre, a ne zbog vježbi istezanja, preskakanja čunjeva i dodavanja lopte suigraču. Stoga takve aktivnosti moraju biti vješto upakirane u igru. One vremenski ne smiju dominirati sadržajima poput driblanja ili udarca na golove.

Ako neko dijete voli nogomet voli ga zbog igre, a ne zbog vježbi istezanja, preskakanja čunjeva i dodavanja lopte suigraču. Stoga takve akvnosti moraju biti vješto upakirane u igru. one vremenski ne smiju dominirati sadržajima poput driblanja ili udarca na golove.

Treninzi na koje vam se dijete žali jer nije igralo dovoljno ili ga uopće nije igralo znaju biti promašeni. Prolaze li nogometni treninzi vašeg djeteta, bez da on većinu vremena sudjeluje u nogometnoj igri postoji mogućnost da vaše dijete nikad zapravo neće napuniti svoje spremnike s energijom i vještinom koja će mu trebati u budućnosti.

Roditelji ne mogu učiti na vlastitom iskustvu

Često čujem izjave od roditelja čija djeca su prošla nogometnu školu : ”Da ga sad upisujem, drugačije bih napravio”. U nogometu je jako malo djece koja su uspješna. Većina igrača odustane ili ne ostvari svoje kapacitete. Djelom je to zbog toga što njihovi roditelji nisu mogli učiti na iskustvu. Većina roditelja ima jedno dijete u nogometu. Ako se napravi pogreška s prvim djetetom u izboru kluba, trenera ili metodologije odgoja korekcija se ne može napraviti na sljedećem djetetu.

Roditeljima ne preostaje ništa drugo nego vjerovati trenerima. U ovom trenutku na naše društvo i način života, utječu nove informacije koje nam omogućava tehnika i njezin razvoj koji je brži nego ikada u povijesti. Transformacija društva je toliko brza da sustav školovanja ne može pratiti.

Zagreb vs Slavonija

Još prije dvadeset, htjeli mi to priznati ili ne, godina nogomet se u Hrvatskoj dominantno učio na ulicama. Budući nogometaši su većinu vremena provodili na ulicama, parkovima i livadama naganjajući loptu ili udarajući ju o zidove i ograde. Njima nije nedostajalo iskustvo igranja nogometa. Kakvu vrstu vježbe je trener stavio na treningu i ima li ona elemente nogometne igre u prošlosti je značajno utjecalo na razvoj igrača. Danas je taj utjecaj još i veći.

Danas većina djece živi u urbanim sredinama. Bilo bi logično da uvjerljivo najviše nogometnih reprezentativaca dolazi iz gradova. To nije slučaj. Igrališta i parkovi u gradovima su pusti i prazni jer mala djeca ne izlaze iz stanova bez roditelja koji su preopterećeni poslom i nemaju vremena. Zbog toga su nam u reprezentaciji Modrić ili Perišić koji su odrastali u ruralnim sredinama prije upisa u nogometne akademije.

Koliko je važno iskustvo igranja nogometa pokazuje slučaj Slavonije. U cijeloj Slavoniji, za razliku od Zagreba, ima samo nekoliko igrališta s umjetnom travom. U prve tri nacionalne lige godinama ne participira više od tri kluba s istoka zemlje u zbroju. Ipak iz tog dijela hrvatske nam stižu, i stizat će mnogobrojni talenti. Trebam li nabrajati imena poput Šukera, Cvitanovića, Vlaovića, Olića i Mandžukića? To je upravo jer se na selima igra nogomet. Djeca stječu svoju vještinu na iskustvu.

U Zagrebu ima jako puno mladih i obrazovanih trenera s fakultetskom diplomom. Grad ulaže velike sredstva u razvoj nogometa. Svaki kvart ima barem jedan teren s umjetnom travom. Osim što se iz gradskog proračuna izdvajaju sredstva za infrastrukturu, grad osigurava plaće za stotinjak nogometnih trenera. Realno ni jedna regija u Hrvatskoj se ne može mjeriti sa Zagrebom gdje uz najveća ulaganja živi najviše stanovnika.

Netko bi rekao da je formula Zagreba gdje je najveći bazen djece, najbolja infrastruktura i školovani, plaćeni treneri profesionalci predodređena za uspjeh. Nije sve tako jednostavno. U Zagrebu postoji problem koji može biti fatalan. Djeca ne uče nogomet onako kako bi trebala, a to je na temelju iskustva.

Stil života u gradu je takav da djeca provode jako malo vremena na otvorenom. Zbog toga se dogodi da im nedostaje iskustva nogometa koje se teško mogu nadoknaditi i u najboljim akademijama.

Mlade generacije školovanih trenera ne primjećuju promjenu u stilu života unazad dvadeset godina. Oni se drže programa na fakultetima koji su zastarjeli, jer kako sam već rekao škola ne može pratiti razvoj društva. Stariji treneri nisu svi skloni edukaciji. Treneri bi, s obzirom na situaciju morali poraditi na tome da djeca novih generacija na treningu dobiju barem dio iskustva koje su izgubili smanjenim igranjem u slobodno vrijeme. To se ne događa jer se naprosto ne ispituju novi, nego se kopiraju stari obrasci treninga i načina školovanja.

Stil života u gradu je takav da djeca provode jako malo vremena na otvorenom. Tako im nedostaje iskustva nogometa koje teško mogu nadoknaditi i u najboljim akademijama.

U reprezentacijama hrvatske zbog toga će se uvijek pojavljivati djeca koja ne treniraju s profesionalnim trenerima u najbolje opremljenim klubovima. Ona će dolaziti iz malih sredina i naselja jer one njeguju stil života koji pogoduje učenju nogometa kroz iskustvo.

Zaključak

Roditelji često nisu u mogućnosti da se prilagode talentiranom nogometašu. Teško je očekivati da bilo tko od nas može promijeniti posao samo zbog toga da bi se njegovo dijete moglo igrati više na ulici ili parku. Još teže je promijeniti mjesto stanovanja, tako da se stan u zgradi zamjeni kućom s prostranom okućnicom. Obitelj ne mora raditi velike promjene da bi pomogli svom djetetu na njegovom nogometnom putu.

Dovoljno je da korigiraju stil života i shvate da se nogomet najbolje uči kroz iskustvo igranja. Ono ne mora i ne može biti jedino u okvirima organiziranog treninga. Vještinom u najmlađim kategorijama ne dominiraju genetski predodređena djeca, nego ona koja su provodila najviše vremena igrajući nogomet na otvorenom. Tako su stjecali iskustvo igranja na dnevnoj razini koje je kasnije teško dostići. Pronađite rješenje tako da vaše dijete može provoditi što više vremena izvan kuće.

Vještinom u najmlađim kategorijama ne dominiraju genetski predodređena djeca, nego ona koja su provodila najviše vremena  igrajući nogomet na otvorenom. Tako su stjecali iskustvo igranja na dnevnoj razini koje je kasnije teško dostići.

Također je ključno da prepoznate trenera koji početnicima na treningu nudi nogometne vježbe pune igre i elemenata s početka teksta. Čunjevi, kapice, prepreke i koordinacijske ljestve izgledaju dojmljivo, ali ne služe dovoljno razvoju nogometnih vještina kao igre na golove. Više o tome o članku kako bi trebao izgledati nogometni trening.

Roditelj ne može niti treba naučiti dijete igranju nogometa. Njegov zadatak nije programiranje i sastavljanje nogometnih treninga. On ne treba davati upute za vrijeme utakmice i ”visiti” na ogradama. Zadatak roditelja je da stvore uvjete da njegovo dijete može učiti nogomet. U kući i izvan nje. Zbog toga je neophodno da znate principe po kojima se nogomet uči. U skladu s time ćete odabrati odgovarajuću sredinu za mladog nogometaša.

Vaše dijete ima samo jednu priliku u životu da postane nogometaš. Bilo bi dobro za njega, ali i za nogometno društvo u cjelini da mu damo najbolji recept s kojim može ostvariti svoje snove.