Trebaju li škole nogometa ukinuti članarine?

 

Politika većine nogometnih škola ide u smjeru da se poveća broj djece kako bi se kroz što veći broj mjesečnih članarina povećali prihodi kluba. Vodeći se takvim ciljevima imamo situaciju da su nam klubovi puni nogometaša. Pristupačnost nogometa djeci u jednu ruku je pozitivna, ali je dovela do ozbiljnih problema s kojima se moramo suočiti. Tu prvenstveno mislim na urbane sredine u kojima ovakav model upravljanja ne zadovoljava standarde. U ovom članku se dotaknuti negativnih aspekata naplate nogometnih članarina po dosadašnjem modelu i ponuditi alternativu koja bi mogla ispuniti očekivanja koji klasični model članarina neće moći.

Nogomet (ni)je skup

Da li ste se ikad pitali kao roditelj nogometaša koliko mjesečno potrošite novaca na nogometne aktivnosti vašeg djeteta? Odgovori na ovo pitanje se mogu uvelike razlikovati. U urbanim sredinama se u načelu više izdvaja za nogomet. Također ovisi o politici i statusu klubova. Osim toga nešto je i u samim igračima. Napredna djeca u profesionalnim školama zarađuju kroz stipendije, neka čak i mnogostruko više nego njihovi roditelji.

U ovom članku ću se fokusirati na one prosječne modele roditelja i djece kojih je najviše zastupljeno u nogometu. U tu skupinu spadaju ona djeca koja nisu rano prepoznata kao talenti, ali imaju potencijal koji mogu ostvariti. Drugi igrači kojima je nogomet usputna stanica, hobi, sreća i trenutno zadovoljstvo.

Oni idu tri do četiri puta tjedno na treninge i utakmice. Imaju godišnje jedan do dva turnira izvan mjesta stanovanja i ako su sretni mogu si priuštiti nekakav ljetni nogometni kamp. Njima roditelji kupuju opremu za nogomet, odvoze ih na treninge i natjecanja. Ponekad im plaćaju dvoranu, zimsku ligu, autobus za utakmicu i ono što je najvažnije nogometnu članarinu. Oni ambiciozniji mekšeg srca i dubljeg džepa priušte svom malom nogometašu i dodatni rad u obliku treninga.

Takve djece je na tisuće kod nas. Oni treniraju i takmiče se po cijeloj hrvatskoj. Sudjeluju na državnim i lokalnim natjecanjima, brojnim turnirima od kojih su neki i međunarodnog karaktera. Sve o trošku svojih obitelji, odnosno kućanstava u kojima žive.

Što brojke govore?

Ako ste se prepoznali među njima onda idemo odgovoriti konkretno koliko kućanstvo izdvaja za jednog takvog nogometaša.

 

Nogometna članarina 300 kn mjesečno /godišnje 3600 kn

Nogometna oprema (paketi, obuća, dodatna oprema) 1000 kn godišnje

Nogometni turnir 4 noćenja 2000 kn godišnje

Nogometni kamp 4 noćenja 2000 kn godišnje

Dodatni rad (jedan trening tjedno, 20 treninga godišnje) 2000 kn

Nogometne lige, transporti – 1500 kn godišnje

 

Kad zbrojimo te sve brojeve oni nam kazuju da roditelji u prosjeku troše oko 12 000 ,00 kn godišnje ili mjesečno približno 1000,00 kn na jednog nogometaša. To će uskoro biti ekvivalent od 150 eura. Dok su neki šokirani ovim iznosom i djeluje im užasno visokim, drugi su svjesni visine izdataka. Postoji dobar dio roditelja koji imaju više djece te im je budžet za nogomet možda i dvostruko viši.

Što dobijemo za nogometnu članarinu?

Troškovnik je važan, ali je bitnije što točno dobijemo za taj iznos. Kad znamo što dobivamo za 40 eura mjesečno onda možemo odrediti da li je to isplativo.

Trenera amatera ili preopterećenog trenera

Samo rijetki nogometni klubovi si mogu priuštiti da zaposle kvalitetnog trenera s prijavom i ugovorom na neodređeno vrijeme. Visina članarine je niska, dok je vrijednost rada posljednjih godina skočila. Čak i ako se uspije zaposliti neki ozbiljan trener on u principu bude opterećen tako da vodi više ekipa te da obavlja poslove koji nisu trenerski.

Budite iskreni koliko je ozbiljnih stručnjaka s iskustvom spremno raditi s djecom bez kvalitetnog ugovora za plaću na razini minimalca? Tko nam onda ostaje i kakva je kvaliteta takvih ljudi?

Nizak standard rada

Zbog omasovljenja broja djece ruši se standard rada. Nema kriterija u skupljanju djece. Klubovi primaju više djece nego što infraksturtura može podnjeti. Tako možemo primjetiti da svaki igrač nema mjesta u svlačionici, da na jednom igralištu u isto vrijeme trenira po stotinu djece u isto vrijeme. Kronični je nedostatak termina pa se trenira kasno navečer ili skraćeno.

Infrastruktura nije jedini problem. Na jednog trenera imamo i po trideset djece na treningu. Standard je duplo manji. To se negativno odražava na rezultate.

Dodatni troškovi

Novac doslovno curi na sve strane. Roditelji za članarinu dobiju isključivo trening. Opremu, dvoranu, turnire, putovanja i sve ostalo moraju plaćati sami. Zbog niskog standarda u klubovima se plaća dodatni rad . Dodatni troškovi prekoračuju visinu članarine i za dva puta. To nije ono što bi itko racionalan želio.

Zašto su niske članarine i visoki dodatni troškovi problem?

To su puno viši troškovi koji se ne slijevaju u nogometne škole. Oni idu u ruke mešetarima koji organiziraju razne događaje, prodavačima i trgovcima. Vlasnicima ugostiteljskih objekata ili agencijama. Jedan dio novaca završi i u džepovima trenera koji si tako opstaju i životare u klubovima.

Najveći problem dodatnih troškova koji vlasnici klubova i roditelj ne vide je taj što se taj novac uspije namaknuti iz obiteljskog budžeta, ali ne završi tamo gdje bi trebao. Umjesto da sredstva završe u klubovima, ona većim dijelom završe kod privatnih osoba koji rade isključivo radi osobne koristi.

Klupske blagajne ostaju prazne bez mogućnosti reinvestiranja novca u djecu, izgradnje infrastrukture ili povećanja uvjeta rada trenerima unutar kluba.

Da rezimiramo za gole nogometne članarine koje su relativno niske roditelji dobiju izuzetno nizak standard rada. Uz to imaju skrivene troškove koji višestruko premašuju tu istu članarinu. U isto vrijeme blagajne nogometnih klubova su prazne. Njima su ruke zavezane dok se infrastruktura raspada, a kvalitetni treneri bježe.

Da li je to po vama isplativ model upravljanja sportom? Po meni definitivno nije. U takvim uvjetima ćemo biti osuđeni da imamo jedan do dva kluba u Hrvatskoj koja mogu odgojiti kvalitetnog igrača. To je premalo da bi se stvorilo nogometno tržište. Ono je u biti cilj svake nogometne škole je da živi od svog rada umjesto od milostinje lokalne zajednice.

U ovom slučaju treba dobro razmisliti da li je tih 150 era mjesečno uloženog u nogomet vrijedno onoga što dobijete od nogometne škole.

Da rezimiramo za gole nogometne članarine koje su relativno niske roditelji dobiju izuzetno nizak standard rada. Uz to imaju skrivene troškove koji višestruko premašuju tu istu članarinu.

Nogometna školarina umjesto članarina

U razvijanim sredinama koje karakterizira veći broj stanovnika i viši standard postoji interes za uvođenjem nogometnih školarina. Jednako kao što postoji interes za privatnim školama u koje roditelji upisuju djecu umjesto da ih šalju u državne. Privatne škole i školarine nisu nešto novo. One egzistiraju od kada je edukacije.

Želite li da vaše dijete postane vrhunski tenisač šaljete te ga u akademiju. To možete napraviti u SAD ili negdje u Europi. Za one najbolje akademije treba izdvojiti i do 60 000 eura godišnje.

Slično je i s plivanjem. Cijene su niže (2000-10 000 eura) ali su opet visoke. Želite li poslati dijete u školu koja obučava vrhunske umjetnike, kao što su glumci morate platiti visoku školarinu.

Što bi u nogometu dobili kad bi klubovi uveli školarine?

Povećanje standarda rada

Uvođenjem školarina klub bi mogao zaposliti (platiti) kvalitetan kadar. Na terenu bi s djecom radili treneri profesionalci. Oni bi radili svoj posao motivirano i odgovorno pod kontrolom sportskog direktora. Bili bi usmjereni isključivo na nogomet.

Potporu sportskom sektoru bi pružalo tehničko osoblje. Oni bi brinuli za održavanje terena i infrastrukture, birokraciju i komunikaciju.

Kako bi cilj bio kvaliteta tako bi se ograničio broj igrača sukladno s pravilima struke. Igrači bi dobili optimalnu podršku i pažnju na nogometnim terenima, ali i izvan terena. Termini treniranja bi bili sukladni dobi nogometaša i njihovim potrebama. Na raspolaganju bi imali dovoljno rekvizita i prostora kako bi na treningu ubrzali njihov razvoj.

Ne bi bilo potrebe za dodatnim radom izvan klubova. Nogometaši bi unutar akademije imali individualizirane programe rada. Sve bi bilo usklađeno. Također bi se mogla pružiti kvalitetna zdravstvena zaštita i prevencija od ozljeda. Obiteljsko i psihološko savjetovanje.

Bolja infrastruktura

Novac od školarina bi se mogao reinvestirati u infrastrukturu. Tako bi nogometne akademije imale godišnja sredstva za održavanje terena, izgradnju svlačionica, postavljanje reflektora na igralištima ili uređenje fitnes centra.

Ukidanje dodatnih troškova

Povrh godišnjih školarina roditelji ne bi imali dodatna izdavanja. Klub bi s novcem od školarina imao dovoljno novaca za prijevoz igrača. Mogao bi izdvojiti sredstva za svoje vozilo. Osim toga s tim novcem bi se osiguravali turniri, kampovi i putovanja.

Osim toga nema ni dodataka za zimsku ligu, kotizacija za turnire i dodatnog plaćanja za dvoranu.

Zaboravite na plaćanje opreme i kupovanja sportskih paketa. Svu potrebnu opremu od kopački do rukavica bi mladi nogometaši dobili ili zadužili na korištenje.

Ono što je najvažnije postojala bi kontrola troškova od strane kluba. Sav novac bi se trošio ciljano za razvoj djece. Izbjegle bi se malverzacije i radnje koje ne idu u korist djeci.

Nogometne škole bi bile samoodržive i konkurentne

S obzirom na prihode nogometne škole koje uvedu školarinu bi bile samoodržive. Ne bi trebale potporu lokalne zajednice niti sponzora. To ne znači da ne bi imale potporu. Veća je vjerojatnost da će netko podupirati zdrave sportske kolektive nego one koje ne privređuju.

S ovim modelom bi se više privatnog kapitala slijevalo u sport. To je iz razloga jer bi škole bile profitabilne. Imale bi stalne mjesečne prihode uz koje bi se mogle nadati zaradi od proizvodnje svojih igrača.

Kroz samostalnost i neovisnost nogometne akademije bi bile snažnije zaštićene od korupcije i nepotizma. Negativnih utjecaja na upravljanje bi bilo manje. Pogotovo onog političkog.

Uvođenjem školarina klub bi mogao zaposliti (platiti) kvalitetan kadar. Na terenu bi s djecom radili treneri profesionalci. Oni bi radili svoj posao motivirano i odgovorno pod kontrolom sportskog direktora. Bili bi usmjereni isključivo na nogomet.

Koliko bi koštala godišnja nogometna školarina?

Visina godišnje školarine bi ovisila o lepezi usluga koje bi nogometna akademija nudila svojim igračima. Kako bi se provelo sve što sam naveo u tekstu ispod na godišnjoj bazi visina članarine bi iznosila oko 3000 eura po igraču. Cijena bi bila niža za mlađu djecu, viša za starije nogometaše.

To bi bilo dvostruko više od onoga što trenutno ulažu roditelji u svoju djecu. Moli bi reći samo dvostruko više s obzirom što bi sve djeca dobila za taj iznos.

Što je s onim roditeljima koji ne mogu priuštiti nogometnu školarinu?

Nogometne akademije ne bi temeljene isključivo za onoj djeci koja plaćaju školarinu. Zbog pozitivne financijske slike akademija bi mogla nuditi stipendije za talentiranu djecu. Uvijek bi se našlo prostora za one koji bi bili sufinancirani ili financirani u potpunosti.

Sufinanciranje i plaćanje školarine talentima bi jednim djelom izvršavao sam klub. Tako bi ulagao u budućnost i prodaju mladih igrača. Uz klub managerske agencije bi ulagale u dio svojih nogometaša tako da ih kvalitetno školuju u akademijama.

Nogometne školarine se ne bi uvele u sve škole. Dobar dio bi ostao raditi kroz članarine. Tu govorimo o manje ambicioznim lokalnim sredinama. Tako da bi nogomet ostao pristupačan za svu djecu.

Zaključak

Nogometne članarine ne mogu pokriti sve ono što treba u školovanju jednog nogometaša. Roditelji čija djeca treniraju nogomet su primorani trošiti i do trostruko više novaca za nogomet od same članarine.

Istovremeno klubovi kroz niske članarine ne mogu biti konkurentni u proizvodnji i prodaji igrača. Standard obuke je nizak. U hrvatskoj imamo samo jedan klub koji egzistira od prodaje igrača. Uopće nemamo tržište.

Vjerujem da bi nogometne akademije sa školarinama bolje radile svoj posao- obuka nogometaša. Uz to za njih bi postojao interes zbog popularnosti nogometa. Ima toliko roditelja koji su spremni platiti školarinu kako bi zaobišli ono što se događa u klubovima s članarinama. Ne kompetentna obuka i nizak standard usluge. Problem je taj što nitko ne nudi nogometnu školarinu.

Jednom kad se uvedu nogometne školarine, reformirat će se nogometna obuka. To ne znači da se članarine trebaju ukinuti. To samo znači da će roditeljima i njihovoj djeci biti ponuđen izbor. Novi, sigurniji i kvalitetniji način za učenje loptačkih vještina. Nasuprot postojećeg klasičnog koji sve više poprima oblik čuvanja djece. Vjerujem da je to poštenije za sve.

Damir Škarić
Damir Škarić
Viši nogometni trener. PRO licenca, Urednik 90plus bloga.

OSTAVI KOMENTAR

Unesite svoj komentar!
Molimo unesite svoje ime ovdje

Ostanite u kontaktu

Želite li primati obavijesti i novitete pretplatite se na 90plus newsletter.

Povezane objave