Every home is a university and the parents are the teachers.

 Mahatma Gandhi

Unatoč važnoj ulozi trenera u razvijanju specifičnih vještina, roditelji su prvi i najutjecajniji treneri svog djeteta. Upravo oni oblikuju djetetov pogled na svijet, postavljaju osnovne životne navike i pružaju emocionalnu podršku koja je temelj za svaki uspjeh. Bez obzira na to koliko je trener specijaliziran i iskusan, njegova uloga je ipak sekundarna u usporedbi s onom koju imaju roditelji. U ovom ćemo članku istražiti zašto su roditelji “glavni treneri” u djetetovom životu i kako oni pridonose njegovom ukupnom uspjehu.

Sveobuhvatni utjecaj roditelja

Roditelji svojom prisutnošću, odnosima i ponašanjem stvaraju temeljno okruženje za razvoj djeteta. Oni utječu na način na koji dijete percipira svijet, njegove vrijednosti, stavove i osnovne vještine. Ove lekcije, koje se često usvajaju neizravno, postavljaju temelje za kasniji život i uspjeh. S druge strane, treneri dolaze u djetetov život kasnije i njihov utjecaj je često ograničen na specifične vještine ili aktivnosti.

Konkretno, kakav će odnos dijete imati prema autoritetima, odnosno treneru, najvećim dijelom ovisi o roditelju. Osim toga, kvaliteta odnosa prema suigračima je proizvod kućnog odgoja. Fine manire ili bezobraznost ovise o odgoju. Ali ne samo to, nego i odnos prema radu. Marljivost i radišnost su vrline koje djeca uče od roditelja.

Za uspjeh je važno povjerenje sportaša i roditelja prema treneru. Jednom kad se odabere stručnjak za rad, treba mu se prepustiti. Nepoštovanje trenera je kontraproduktivno za karijeru mladih sportaša. Ono je izravno povezano upravo sa stavom koji roditelji pokazuju. Osoba koju roditelji ne poštuju ne zna poštovati druge. Izravno ili neizravno podcjenjivanje struke negativno djeluje na odnos djeteta prema treneru, ali i budućim trenerima.

Emocionalna podrška

Emocionalna podrška koju roditelji pružaju djetetu ključna je za njegovu samopouzdanost, motivaciju i dobrobit. Roditeljska ljubav i podrška pružaju osjećaj sigurnosti i pomažu djetetu da se suoči s izazovima. Treneri mogu pružiti određenu emocionalnu podršku, ali ona ne može zamijeniti onu koju pružaju roditelji.

Ako su djeca emotivno zadovoljena, njihovi strahovi od igranja utakmica, grešaka, nepoznatih ljudi i javnih nastupa bit će manji i brže će proći. Oni će imati bolju sliku o sebi i njihovo samopouzdanje, baš kao i emocije, bit će teže poljuljati. U njima možemo prepoznati zrelost i psihološku stabilnost.

Bez emotivne podrške, djeci prijeti opasnost od odustajanja u teškim trenucima. Takvi sportaši će imati manje uspjeha u borbi sa svakodnevnim teškoćama u sportu. Zbog brojnih izazova, takva djeca nemaju previše izgleda kada je u pitanju suočavanje s lošim igrama, ozljedama, konkurencijom ili promjenom sredine.

Emotivno nezreli nogometaši će imati osjećaj da su “svi” protiv njih. Svoje loše postupke neće primjećivati, dok će na pogreške drugih reagirati pretjerano. To može biti sučeve odluke, pogrešna dodavanja suigrača ili trenerove odluke. Zbog dvostrukih kriterija, nemogućnosti da se stave u tuđe kopačke te emotivnih ispada, njihov život može biti pakao čak i u kvalitetnim ekipama i klubovima.

Zato je važno da roditelji budu fokusirani na pružanje emotivne podrške početnicima. Nogometne lekcije kako udariti loptu ili kome je dodati padaju trebale bi pasti u drugi, ako ne treći plan.

Dugoročna perspektiva

Roditelji su usmjereni na cjelokupni razvoj djeteta, ne samo na određene vještine ili talente. Oni pomažu djetetu da razvije vještine i stavove koji će mu koristiti tijekom cijelog života, a ne samo u određenom sportu ili aktivnosti. Treneri su, s druge strane, često fokusirani na postizanje konkretnih ciljeva u određenoj disciplini.

Nogometni odgoj je maratonska partija. Kao i u šahu, važno je napraviti dobro otvaranje, odnosno pripremu za dobar razvoj. Odabrati optimalan klub, trenere i posložiti figure tako da se omogući mat u završnici. Umjesto toga, mnogi traže mat u tri poteza, odnosno biraju poteze koji dugoročno štete razvoju.

Pretjerana kompetitivnost, pritisak ili preskakanje temelja nogometne poduke od ambicioznih roditelja i trenera prijete velikom broju dječaka i djevojčica. Ti sportaši su žrtve ljudi bez strpljenja i vizije. Upravo je dugoročno planiranje glavna uloga roditelja. Jer klub, trener i sportski plan su zamjenjivi. Oni su prolazni, za razliku od roditelja koji s njima upravljaju.

Roditelji koji su gradili svoju poslovnu ili sportsku karijeru godinama prepoznaju važnost strategijskog razmišljanja. Na žalost, takav tip roditelja je u manjini, baš kao što je mali broj djece koje uspiju u nogometu. Jedan razlog je upravo nedostatak vizije i strategije koju ju treba pratiti.

Prosječan čovjek je sklon brzim i jednostavnim rješenjima ili stavljanju stvari pod tepih, kao da sutra ne postoji. Zato ne čudi što je mnogima važnije da njegovo dijete osvoji danas medalju na nekom turniru za limače, nego da u mladosti brusi vještine koje će mu pomoći da dođe do reprezentativnog dresa. Bez obzira na to što na slatka mala zadovoljstva danas, sutra itekako postoji i dolazi. I zanimljivo je da ono što čini roditeljima zadovoljstvo danas, ponekad nije dobro za sutra.

Priprema za stvarni svijet

Roditelji su oni koji pripremaju djecu za širok spektar životnih izazova. Ovo uključuje praktične životne vještine, ali i razumijevanje složenih društvenih dinamika, suočavanje s neuspjehom, razvijanje otpornosti i još mnogo toga. Treneri, s druge strane, usredotočeni su na pripremu djeteta za specifične izazove unutar određenog sporta ili aktivnosti.

Drugim riječima, trener prvenstveno služi da dijete nauči principe nogometne igre. Kada i kako da napada i brani se na igralištu. Roditeljska uloga je naučiti dijete životnim principima koji će mu pomoći da bude bolji sportaš.

“Nogomet je nepravedan svijet u kojem povlašteni igrači imaju više prilika”, “Trener te ne voli” ili “Za uspjeh je potreban talent” su izjave koje neće puno pridonijeti nogometnom svijetu. Bilo bi dobro ohrabrivati dijete da “sve ovisi o njegovom radu i trudu”, “Da se trudi više ako ga nitko ne primjećuje”, “Da čovjek nekada mora učiti i na pogreškama”.

Dakle, na roditeljima je kako će dijete doživljavati sebe i svijet koji ga okružuje. Bilo bi odlično kada bi mladi sportaši shvatili kako ne mogu dobiti uvijek i odmah sve što žele. Da bi dočekali sportsku nagradu, u većini slučajeva moraju biti strpljivi i spremni uložiti trud i odricanja. Kako će sportaš reagirati kada padne i hoće li stajati čvrsto na svojim nogama ovisi o odgoju.

Snažan utjecaj na životne navike

Roditelji su ključni u uspostavi zdravih životnih navika. Oni utječu na djetetovu prehranu, tjelovježbu, higijenu, spavanje i druge važne aspekte zdravlja i dobrobiti. Treneri mogu nadopuniti ove lekcije, ali oni često nemaju isti pristup ili utjecaj na djetetov život izvan treninga.

Što je sportaš mlađi, to roditelji imaju snažniji utjecaj. Kada su navike u pitanju, one mogu biti toliko snažne da većinu sportaša nesvjesno vode kroz karijeru. Roditeljski zadatak je postaviti smjernice tako da dječje navike vode u pozitivnom smjeru.

Zdrave navike, kao što su radne, prehrambene ili zdravstvene, imaju izravan utjecaj na kvalitetu. Dijete koje pod utjecajem roditelja usvoji pozitivna ponašanja kroz sportsku karijeru pliva “nizvodno”. Svi drugi će se morati boriti protiv struja koje ih guraju od cilja.

Tako, ako imamo sportaša koji se hrani zdravo, on će imati više energije od svojih suigrača. Moći će duže i kvalitetnije trenirati, što će se odraziti na količinu akumulirane nogometne vještine. Isto vrijedi za svakog onog sportaša koji cijeni odmor. On će se oporavljati brže, što će ostavljati manje mogućnosti za ozljedu, dok će mu izvedbe biti kvalitetnije.

Ovo su možda i najvažnije, ali sigurno ne i jedine životne navike na koje roditelji trebaju ukazivati djeci. Umjesto toga, imamo roditelje koji se sami bore sa svojim lošim navikama kao što su cigarete ili alkohol. I tako, dok drže limenku piva u ruci ili cigaretu drže prodike na tribinama, oni ne shvaćaju da su upravo time poslali lošu poruku.

Utjecaj koji roditelji imaju na svoju djecu u smislu zdravog života je podcijenjen u jednakoj mjeri kao što je podcijenjen utjecaj zdravih navika na vrhunsku sportsku karijeru i zdrav razvoj. Zato bi bilo dobro da roditelji što više utječu na sebe kako bi se to odrazilo na njihovu djecu.

Roditelji kao najveći uzori

Luka Modrić, Dominik Livaković ili Marko Livaja su jedni od najvećih nogometnih uzora našoj djeci. Njihovo ponašanje i igre mogu nadahnuti mlade. Neosporno je da sportski uzori mogu ostaviti trajan pečat na djeci. Ipak, najdublji trag na djeci ostavljaju roditelji. Bez obzira na to što rade velike nogometne zvijezde na terenu, roditeljski uzor je snažniji. Prije nego odgajatelj uperi prstom u nekog sportaša, aludirajući na njegovo ponašanje na terenu i izvan njega, važno je da su svjesni svojih osobina.

“Zašto se ne zalažeš na igralištu?”, “Trebao bi više trenirati” i slične poruke mogu biti tek riječi bačene u vjetar. Teško će dijete naučiti što je to radna etika ako netko iz njegove obitelji ne služi kao model uspješne osobe. Netko tko već postiže uspjehe na sportskim ili drugim poljima.

Djeca uspješnih nogometaša ili starije braće imaju više izgleda za uspjeh. Lakše je slijediti trag koji je već utaban nego se probijati nepoznatim putevima. Osobe izvan obitelji mogu pokazati put i svaki sportaš treba pomoć od drugog sportaša, trenera ili filmskog lika. Ne treba bježati od toga. Jedino što treba znati je da je roditeljski utjecaj snažniji od drugih.

Zaključak

Roditelji igraju ključnu ulogu u djetetovom razvoju i uspjehu, daleko izvan onoga što treneri mogu pružiti. Oni su “glavni treneri”, pružajući temeljnu podršku, oblikujući vrijednosti i stavove, te služeći kao uzori. Iako su treneri važni za razvijanje specifičnih vještina, oni su tek nadogradnja na temeljni rad koji roditelji obavljaju.

Žaloste me scene u kojima gledam kako se roditelji aktivno uključuju u dječje utakmice i treninge. S ograde daju savjete, prijedloge i lekcije. Nerviraju se oko stvari kao što su suđenje ili rezultati. Iz moje perspektive, problemi koji brinu većinu roditelja su sekundarni. Svi bi oni bili kao krpom obrisani kad bi roditelji shvatili da glavne konce upravo povlače oni. Sve dok to ne osvijeste, njihove reakcije, potezi i ponašanja će biti promašeni. To je luksuz koji si ne smiju priuštiti, ako žele dobrobit djetetu.

Svijet sporta je neumoljiv. U njemu nema mjesta za odricanje ili umanjivanje roditeljske odgovornosti. Svaka negacija osobne odgovornosti prema odabiru kluba za dijete, trenera i djetetovog ponašanja se odražava negativno na sportsku karijeru, poput bumeranga.

Na koncu, važno je prihvatiti i shvatiti dvije činjenice. Prva je da su roditelji glavni i odgovorni “treneri” svom djetetu. Druga je da njihov trening treba biti usmjeren na ostvari koje nisu sama nogometna igra, nego stvari koje posredno utječu na sportsku izvedbu.