”Hrvatska je postala svjetska velesila”

Zlatko Dalić

Puna su nam usta hvale vezane za hrvatski nogomet. U tekstovima se slijevaju pridjevi “najbolji”, “izuzetni”, “čudesni”, “jedinstveni”… U takvom slatkorječivom okruženju, ne preispitujemo stvarno stanje našeg nogometa. Malo tko preispituje stanja koja nam se čine pozitivnima. Ugodnije je živjeti u iluziji nego u stvarnosti. Ali, što je stvarnost kada je u pitanju nogomet? Kako i po čemu ocijeniti koliko smo uspješni u nogometnom svijetu?

Definicija uspjeha

Pola posla do uspjeha je odrediti pravi cilj. Sport je složen i može ostvariti mnoge ciljeve. Platon je u svojoj “Državi” spominjao sport kao put prema zdravlju. Ovisno kroz koje naočale gledate, tako ćete vidjeti različite utjecaje sporta.

Sociolozi vide sport kao sredstvo umrežavanja i povezivanja ljudi. Za psihijatre, poput Freuda, sport služi kao pomoć za kanaliziranje ljudskih nagona. Za sportaše je to platforma za napredak, rast i samoostvarenje. Naravno, tu su uvijek političari koji će koristiti sve moguće aspekte sporta kako bi zadržali status quo ili pokrenuli promjene u društvu.

Sudeći prema raspoloženju prosječnog Hrvata, ali i ljudi koji vode hrvatski nogomet, mi smo uspješna nogometna nacija. To može biti donekle točno ako nam je cilj visoki plasman muške nogometne reprezentacije na svjetskim prvenstvima. No, je li to zaista cilj kojem trebamo stremiti?

Nogomet je puno više nego muška seniorska reprezentacija. Trebamo li ocjenjivati nogomet tako da uzmemo samo jedan parametar i sve ostale parametre zanemarimo, gurajući ih pod tepih ili ih jednostavno ignoriramo? Pravimo se da ne postoje?

Cilj politika na Zapadu je riješiti problem nataliteta, ali ne možemo za Indiju ili Albaniju reći da su uspješne isključivo na temelju pozitivnog nataliteta. Istom logikom, Saudijska Arabija može biti uspješna u punjenju proračuna, ali je ne možemo nazvati obećanom zemljom za dobar dio razvijenog svijeta. Jedan podatak ne čini cjelinu nego mnogo malih. Beskonačno mnogo.

Ako smo zaključili da se Hrvatska ne može nazvati uspješnom nogometnom nacijom jer se dogodio Luka Modrić, kao što nismo znanstvena sila zbog rođenja Nikole Tesle, po čemu se to neka zemlja može zvati uspješnom u sportu? Koji su to kriteriji za nogomet?

Kriteriji uspješnosti

Opći kriteriji

Opći kriteriji bili bi da sport doprinosi društvu općenito. Nogomet je najrašireniji sport među mladima. Daleko najviše dječaka bavi se nogometom, dok se broj nogometašica značajno povećao. Diskutabilno je koliko nogomet usrećuje djecu.

Ono što je alarmantno jest da hrvatska djeca imaju puno više problema vezanih za fizičko i mentalno zdravlje od vršnjaka u EU. Pri tome mislim na pretilost i brojne psihičke poremećaje poput depresije, anksioznosti i drugih. U tom općem smislu, ne mislim da nogomet ispunjava očekivanja u onom obujmu u kojem svi želimo. Recimo da imamo dosta prostora za napredak. Stručniji rad bi pomogao.

Što se tiče socijalizacije, svjedoci smo da je dobar dio mladeži vezane uz nogomet problematičan. Mnogim mladićima koji imaju korijene u nogometu nedostaje socijalizacije pa nerijetko završavaju u zatvorima. Huliganizam je postao dio svakodnevice. To je veliki problem. Još veći je što ga šira javnost ne percipira kao takvog, već ga umjesto toga odobrava.

Ako ćemo gledati tko dolazi na tribine, koja je kvaliteta navijača i kvantiteta gledatelja, onda ne možemo reći da smo uspješni. Mogli bismo biti kada bi nam se nogometne utakmice pretvorile u obiteljske praznike. Za to je potrebna vizija ljudi koji vode nogometne klubove, saveze i lokalne zajednice.

Poanta sporta je da izgrađuje društvo, dok društvo izgrađuje infrastrukturu. Naša sportska infrastruktura toliko je očajna da se ne može više ni obnavljati. Možda bi ju bilo najbolje ostaviti kakva jest i pretvoriti ju u nekakav muzej sporta koji loše zaudara na davna komunistička vremena umjesto na svježi kapitalizam. Reprezentacija nema svoj stadion i kamp. Rijetko koji klub ima dostojne prostore za nogometne akademije.

Sportska infrastruktura doslovno se raspada u mjestima, općinama, gradovima i školama. U što je to hrvatska sportska obitelj ulagala ako nije osigurala sportašima krov nad glavom? Upravljanje sportom krajnje je upitno jer nemamo izgrađene temelje u vidu infrastrukture. Ona je pokazatelj zdravlja sporta u nekoj zemlji i obrnuto.

Sportski nogometni kriteriji

Neki će reći na stranu sve to, ali Hrvatska u nogometu postiže zaista odlične rezultate. To što nismo izgradili infrastrukturu, stavili huligane pod kontrolu ili podigli zdravlje građana, nije toliko važno. Hrvati su fenomen jer su nam rezultati iznadprosječni. Imamo tri medalje sa svjetskih prvenstava i najboljeg igrača svijeta. Uspjeh ne može biti slučajan, zar ne?

Slažem se da dugoročan i opći uspjeh ne može biti plod slučajnosti. Plod slučajnosti može biti kratkoročan bljesak i polovičan uspjeh u jednom od brojnih segmenata. Primjera radi, čovjek bez vizije i znanja može postići kratkotrajan poslovni uspjeh vezan za jedan projekt. Dugoročno, takva osoba bi mogla dovesti u pitanje poslovanje cijele tvrtke. Hrvatski nogomet upravo je poput biznisa. Idemo pogledati od čega se sastoji nogomet i kako posluje u cjelini u odnosu na druge zemlje.

U analizi nogometne uspješnosti koristit ćemo različite kriterije. Kada ocjenjujemo nešto, važan je kontekst u kojem ga ocjenjujemo. Negdje će to biti brojke, drugdje koeficijenti, dok se nešto može ocjenjivati na račun dojma. Cilj je uhvatiti što veću sliku. Zbog toga ćemo nogomet secirati na dijelove, razbijajući predrasude i mitove koji prodaju novine.

Muška nogometna reprezentacija

Koliko smo dobri na svjetskim prvenstvima?

Za mušku nogometnu reprezentaciju može se reći da je uspješna. To se može zaključiti prema nekoliko čimbenika. Hrvatska reprezentacija ima tri medalje s FIFA svjetskih nogometnih prvenstava. To je izvanredan rezultat za tako malu zemlju. Ali hajdemo malo stati na zemlju.

Znate li da, uz Hrvatsku, i Poljska ima dvije brončane medalje na svjetskim prvenstvima? Vjerovali ili ne, 1974. su za treće mjesto pobijedili ni više ni manje nego slavni Brazil. Isti uspjeh ponovili su 1982. u Španjolskoj, pobijedivši Francuze 3:2.

Poljska nije jedina reprezentacija koja je imala zlatnu eru. Mađarska također ima dvije medalje sa svjetskih prvenstava, samo jednu manje od Hrvatske. Ono o čemu ne razmišlja površan nogometni puk jest podatak da Švedska ima četiri medalje sa svjetskih prvenstava. Ne znam smatra li netko u Hrvatskoj Šveđane nogometnom velesilom zbog toga.

Hrvatska na svjetskim prvenstvima nije nikakav fenomen jer su postojale i druge zemlje koje se ne nalaze među nogometnom elitom, a koje su u određenom dobu osvajale medalje poput Mađarske, Češke, Švedske, Urugvaja, Portugala ili Nizozemske.

Što je s europskim prvenstvima?

Hrvatska muška nogometna reprezentacija nema ni jednu medalju s Eura. Jugoslavija, koju su činili hrvatski igrači, ima dva srebra. Taj podatak nije nimalo fascinantan, pogotovo ako pogledamo druge zemlje. Mađarska ima srebro. Belgija ima srebro i zlato. Grčka je bila europski prvak, baš kao i Danska. Češka je osvojila sve tri europske medalje.

Hrvatska nogometna reprezentacija (i Jugoslavija) ne može se mjeriti s malim i sebi sličnim europskim zemljama po pitanju rezultata na Euru. Ne može ni s Nizozemskih pet medalja, a kamoli s Njemačkih devet.

Svatko tko ovo sagleda objektivno i rezultatski ne može tvrditi da je hrvatska nogometna reprezentacija ili Hrvati nešto posebno. Naši su rezultati prosječni ili nešto malo iznad prosjeka. Pitanje je što nas čeka u budućnosti.

Sada kada je jasno, bez potrebe za dodatnim objašnjenjima, da hrvatska muška reprezentacija nije fenomen, idemo pogledati druge reprezentacije koje čine Hrvatsku kao nogometnu naciju.

Futsal

Futsal ili dvoranski nogomet izrazito je popularan u Hrvatskoj. Rekli bismo da ne postoji selo bez bar jednog virtuoza na “male branke”. FIFA je 1989. godine preuzela upravljanje futsalom. Od tada je futsal punopravni član nogometne obitelji. Danas malim nogometom u Hrvatskoj upravlja HNS koji je zadužen za njegov razvoj. Ne može se ozbiljno gledati nogometni uspjeh nacije, a da se ne dotakne futsala.

Hrvatska u futsalu nema nijednu medalju sa svjetskih ili europskih prvenstava. Usporedbe radi, medalje u futsalu osvajale su reprezentacije Irana, Ukrajine, Kazahstana. SAD ima dvije medalje sa svjetskih prvenstava u futsalu. Portugal je među boljima s osam medalja. Rusi ih imaju dvanaest. Hrvatima je najveći domet četvrto mjesto.

Hrvatska je sasvim prosječna u futsalu. Tu je negdje među dvadeset reprezentacija svijeta po FIFA renkingu. Iskreno, to nije loš rezultat, ali daleko je od fantastičnog. Takav rezultat ne ukazuje da smo nogometno talentirana nacija koja postiže zapažene rezultate.

U klupskom futsalu situacija je približno jednaka. Tu i tamo uspjeli smo se dočepati najprestižnijih natjecanja. Zabljesnemo bez kontinuiteta i nekih zapaženih rezultata. Daleko smo od vrhunskog malog nogometa. To je naša realnost i žalost, jer jaki futsal važan je za razvoj mladih igrača. Koliko je bitan pročitajte ovdje.

Ženski nogomet

Za one koji su prespavali posljednjih dvadesetak godina moramo reći da u svijetu i žene igraju nogomet. I to izuzetno dobar nogomet. Najbolji ženski nogomet igra se daleko od Hrvatske. Otok, Skandinavija, Sjeverna Amerika, Brazil, Japan i Australija nose kvalitetu ženskog nogometa.

Kao i kod futsala, brigu o ženskom nogometu u Hrvatskoj nosi ista organizacija – HNS. Ne možemo tvrditi da se savez ne trudi. Ženski nogomet zaista napreduje. Problem je što je taj napredak gotovo nevidljiv ako se uspoređujemo s najboljima.

Za razliku od muških sportaša, nogometašice, čak i one koje igraju u reprezentaciji, prisiljene su raditi dodatne poslove. Umjesto da imamo profesionalne lige poput ostalih, mi ne možemo skupiti profesionalni tim.

Rezultati ženskog nogometa ispodprosječni su. To je najblaža ocjena koja se može iščitati iz brojki. One su neumoljive. Ženska nogometna reprezentacija nema nijednu medalju sa svjetskih ili europskih prvenstava. Da budem iskren, ne možemo se ni plasirati na velika natjecanja.

Hrvatska ženska reprezentacija nije među najboljih pedeset na svijetu. Za nekoga tko kaže da je nogometna nacija, to je kompromitirajući podatak. Još je gore što su medalje osvajale zemlje poput naše, kao što su Danska ili Švedska. Ako niste znali, Kina ima srebro sa SP-a, a za nas je egzotična zemlja po pitanju nogometa.

Dok ovo pišem, daleko smo lošiji od susjednih Talijana. Ali ne samo njih, nego i Čeha, Mađara, Srba i Slovenaca na FIFA renkingu. Ženski klupski nogomet još više zaostaje za reprezentativnim, tako da nema potrebe niti smisla vaditi podatke. Nema nas ni na mapi, što bi se reklo. Idemo vidjeti kako stojimo što se tiče muškog klupskog nogometa.

Klupski nogomet

Uz reprezentacije, klupski nogomet je pokazatelj uspješnosti neke nacije. Dok reprezentativni uspjesi mogu biti povezani s “zlatnom” generacijom igrača, ljetnoj inspiraciji, sreći na ždrijebu… klupski nogomet otporniji je na faktor sreće. Za nacionalni nogometni uspjeh potrebna je dugoročna strategija i suradnja.

Za napredak klupskog nogometa potrebno je imati kvalitetno vodstvo koje će donositi prave ciljeve. Također, nogometna tijela unutar sebe moraju dobro surađivati (savezi, klubovi, organizacije). Osim kvalitetne unutarnje suradnje, program bi trebao biti usklađen s lokalnim i nacionalnim vlastima.

Svako tko imalo poznaje nogomet iznutra shvaća da je Hrvatska duboko razjedinjena. Na sjever i jug, lokalnu i nacionalnu zajednicu, amatere i profesionalce, školu nogometa i seniore… Svi su podijeljeni, čak u svakom klubu postoje dvije-tri struje. Teško se dolazi do osnovnih konsenzusa, a kamo li do nekih dugoročnih i opće dobrih planova. Rezultati su u skladu s time.

Domaći nogomet

HNL

Svaka liga na temelju rezultata klubova u europskim natjecanjima skuplja bodove. Hrvatska nogometna liga (HNL) nalazi se na 20. mjestu u Europi. Nije realno očekivati da se naša liga može boriti sa znatno jačim savezima. Ako kažemo da smo uspješni u nogometu, mogli bismo se uspoređivati sa sličnima.

Gotovo da nema ozbiljne nogometne nacije koja ima lošiji koeficijent nacionalne lige od Hrvatske osim Poljske. Još uvijek smo bolji od Bugarske i Rumunjske. Je li to uspjeh? Pogotovo ako znamo da su ispred nas Srbi, Norvežani, Danci, Austrijanci, Česi, Švicarci… Klupski nogomet ne zaslužuje dobru ocjenu.

Imamo HNK Hajduk koji nosi gledatelja gotovo koliko cijela liga zajedno i GNK Dinamo koji jedini ima nekakve rezultate u europskim natjecanjima. Iako možemo biti zadovoljni s GNK Dinamo, ti rezultati su iz perspektive kontinentalnog nogometa prosječni.

Danski FC Copenhagen ima bolji europski koeficijent od našeg Dinama. Ne samo on, nego i drugi klubovi koji ne pripadaju vrhu nogometa imaju bolje rezultate. Znate li da Češka Slavija zauzima 35. mjesto dok je naš Dinamo na 45. mjestu na međunarodnoj skali uspješnosti? Švicarski Basel kao i austrijski Salzburg uspješniji su od Dinama koji je realno u padu. Za vratom mu puše mađarski Ferencvaroš i drugi klubovi iz regije.

Hajduk, Rijeka i Osijek nemaju zapažene europske rezultate. Trojac predvodi Rijeka na 120. mjestu, dok Hajduk i Osijek nisu ni među najboljih 150 klubova Europe. To je zaista tužno. Još tužnije je kada vidimo da drugi i treći najbolji klub iz HNL imaju značajno lošije rezultate od drugog i trećeg kluba iz liga poput Danske, Švicarske, Švedske, Srbije, Austrije, Mađarske.

Suci

Domaća nogometna liga nije samo rezultati klubova. Tu su i infrastruktura i navijači, suci. Više ne možemo reći da nam je infrastruktura loša. Infrastrukture nema. Sarkastično, u jednom zimskom kolu više je BBB bilo u grčkom zatvoru nego na utakmici Dinama. To sve govori. O tome sam pisao, ali nisam se dotakao sudaca koji su također dio domaćeg nogometa.

Hrvatskih sudaca nema na velikim natjecanjima. Ne sude Ligu prvaka, ne zovu ih na svjetska prvenstva ili europska. Oni imaju toliko loš status da više ne sude domaće derbije. To je dokaz da domaći nogomet ne štima. Kad mi nismo sigurni u poštenje naših ljudi, kako će drugi biti?

Hrvatski nogomet ima problem ako ćemo “plaćati za pošteno suđenje” kao što je to priznao pokojni Stjepan Spajić u aferi sa sucem Katušom. On nije jedini, poštenje je plaćao tadašnji predsjednik Hajduka Maleš u ozvučenom automobilu.

Ne možeš biti uspješan u nogometu ako nemaš pošten i pravedan sustav. Ne znam koliko je zapravo hrvatski sustav loš, ali po sucima možemo naslutiti da tu nešto ozbiljno smrdi. Ne proizvodimo suce od povjerenja. I ne vjerujem da je tome kriv predsjednik UEFE Čeferin ili šef sudaca Collina. Budimo pošteni i priznajmo da smo nepošteni.

Rad s mladima

Osim seniorskih natjecanja, postoje i europska i svjetska natjecanja za mlade igrače. Ovdje medalje ne mogu biti glavni i jedini cilj. Ipak, rezultati govore da ni u mladim dobnim kategorijama nismo među nogometnom elitom.

Do sada nam je najveći doseg mladoj, juniorskoj i kadetskoj reprezentaciji polufinale Eura. Hrvati se zapravo ne bore za medalje nego da izbore nastup na prvenstvima. Često nam to i ne pođe za rukom.

Ove godine smo propustili izboriti Euro na domaćem terenu. Plasirala se Turska koja već ima nekoliko medalja u mlađim uzrasnim kategorijama. Za pravu pohvalu je Danska koja je izborila velika natjecanja u seniorskom uzrastu, juniorskom i kadetskom.

Netko tko je uspješan u nogometu ima kvalitetne mlade sekcije. Te mlade selekcije ne trebaju polučivati brdo medalja. One bi trebale isporučiti dobre igrače i konstantnu prisutnost na europskim i svjetskim prvenstvima. Ako se dogodi medalja, još i bolje.

Hrvati nemaju medalje. Nemamo niti konstantu u nastupima na eurima i svjetskim prvenstvima. Zapinjemo često na preprekama. To ne mora biti problem ako izbacujemo dobre mlade igrače. Mnogi se hvale da je Hrvatska tvornica nogometaša. Sa manje od četiri milijuna stanovnika punimo najkvalitetnije svjetske lige vrhunskim nogometašima. Da li je to zaista tako?

Zastupljenost igrača u “ligama petice”

Joško Gvardiol je jedan od najboljih mladih igrača današnjice. Igra u engleskoj Premier ligi i samo mu je nebo granica. Uz njega, u Manchester Cityju je Mateo Kovačić. Dva iznimna igrača u jednom od ponajboljih klubova najprestižnije nogometne lige na svijetu. To bi trebao biti dokaz da dobro radimo s mladim igračima.

Ta priča s izvozom igrača je po meni na staklenim nogama. One pucaju kada se zaviri u statistiku. Hrvatska u Premier ligi ima dva igrača. Što bi trebala reći Danska koja u Premier ligi ima četrnaest svojih igrača? To je sedam puta više. Kako tek oni rade s igračima?

U redu, jedna liga ne može biti mjerilo. Zbog toga sam u obzir uzeo lige petice (Njemačka, Španjolska, Francuska, Italija i Engleska) koje imaju najveće koeficijente i pobrojao koliko igrača imamo u njima te usporedio s drugim zemljama.

Rezultati za broj igrača u ligama petice

Danci: 44

Švicarci: 38

Hrvati: 35

Austrijanci: 34

Ovi podaci ne ukazuju da Hrvati drastično pune lige petice. Kao što sam već rekao, najbolji igrač je plod slučajnosti. Genij se može roditi bilo gdje na planeti. Lav Ješin je iz Rusije, Pele se rodio u Brazilu, Euzebio je došao iz Monzabika, dok je Modrić nogometni put započeo u Hrvatskoj. Sustavan rad ne ovisi o pojedincima, ovisi o broju kvalitetnih igrača. Primjera radi Njemačka je ogledni primjer sustavnog rada. Uvijek u vrhu, relativno uspješni, mnoštvo odličnih igrača ali bez mega zvijezda poput Zidana, Cruyiffa, Puskasa i sličnih.

Prema ovim podacima, naš nogometni sustav nije izvrstan poput danskog. Priča o proizvodnji kvalitetnih igrača je mit ili iluzija koje bismo se trebali riješiti. Zaista imamo nogometne virtuoze poput Luke Modrića ili Joška Gvardiola. Iskreno je upitno jesu li ta dva slučaja plod sustavnog ulaganja.

Vratari

Vratari su sastavni dio nogometne momčadi, a time i nogometa. Ako niste primijetili, hrvatskih vratara gotovo da nema u ligama petice. Za razliku od igrača u polju, nogometna pravila značajno su utjecala na igru vratara. Klasičnih golmana koji stoje na linijama više nema. Izumiru poput dinosaura.

Promjenom uloge vratara, promijenio se i pristup treninzima. Ovih nekoliko desetljeća metodologija treninga vratara evoluirala je svjetlosnom brzinom. Uspješan nogometni sustav brzo se adaptira na promjene. Promatrajući nesrazmjer između kvalitete i kvantitete igrača na vratarskim pozicijama i onih u polju, možemo zaključiti da je naš sustav proizvodnje nogometaša upitan.

Teško je moguće imati dobar sustav za igrače u polju, a loš za vratare. Suvremeni nogomet integrira sve segmente u jednu točku. Imam razloga za sumnju u kvalitetu obuke naših nogometaša, i to ne samo zbog nedostatka vratara. Njih spominjem kao zanimljiv indikator šireg problema koji je opisan u jednom članku o vratarima.

Zaključak

Nogomet je puno više od nastupa reprezentacije na svjetskim prvenstvima. I europska prvenstva su važna.  Nogomet čine seniori i mladi, muškarci i žene. Igrači su dio nogometa koji sačinjavaju i treneri, suci, navijači…

Nogomet su ljudi organizirani u klubove i saveze. Infrastruktura je također dio nogometa skupa sa stadionima, kampovima, terenima, svlačionicama i službenim prostorijama. Nogomet čini sadašnjost kao i pošlost. Nogomet je veliki i mali. Igra se u dvorani i na travi. Nogomet je ono što ostavljamo budućnosti- infrastruktura i mladi igrači.

Da bismo ocijenili hrvatski nogomet, moramo uzeti u obzir sve aspekte, a ne samo one koji su nam draži. Tek tada možemo biti bliži istini. Mišljenja u obzir uzimaju oni koji nemaju hrabrosti suočiti se s istinom. Mene je uvijek zanimala istina.

Reći za Hrvatsku da je velesila u nogometu zvuči slatko, opojno za mase. Meni ta izjava zvuči poput vica. Ne zato što ne volim Hrvatski nogomet, zato što ga poznajem.

Što se prije riješimo mita da je Hrvatska nogometna sila, to ćemo prije zasukati rukave i početi raditi na osuvremenjivanju nacionalnog sporta. U protivnom, postat ćemo kao Mađarska koja stoljećima živi na uspjesima “lake konjice”. Ili ćemo zavuvjek ostati u svom balončiću i sanjati ili ćemo maštu poželjeti pretvoriti u stvarnost. Nema baš puno izbora. Pitam se što ćemo odabrati?