”Life is tough, my darling, but so are you.”

Stephany Bennett-Hendry

”Kad bi u životu mogao trenirati dvostruko više nogometa umjesto da idem u školu” zajecao je jedan dvanaestogodišnji nogometaš nakon jutarnjeg treninga. Popodne ga je čekala škola i…. matematika. Općenito je dojam među nogometnom populacijom da im je nogomet lakši od izazova koje postavlja škola. Postavlja se pitanje zašto mladi nogometaši osjećaju da je nogomet ”lakši” i zabavniji nego sama škola? Da li je to zaista tako ili je to njihov subjektivni dojam?

Nogomet ili matematika

Nogomet može biti teži od matematike i matematika može biti teža od nogometa. Ima djece koja bi se radije odlučila za vježbanje matematičkih zadataka od rješavanja nogometnih problema na igralištu.

Dok jedna skupina djece osvaja medalje i nagrade na matematičkim natjecanjima, druga skupina djece dominira u nogometu. Kada bi zamijenili polja u kojima su vješti većini bi bilo teže. Izuzev pokojeg genijalca tipa Leonardo Da Vinci, promjena vještine bi bila teška i bolna.

Prema tome pitanje ”Što je teže?”- ovdje ne pije vodu. Pravo pitanje je ”Zašto je nekome teži nogomet od matematike?”- ili obrnuto. Za to ne trebamo biti lumeni. Postoje zakonitosti kojih se možemo pridržavati ako želimo da nam nešto bude lagano.

Faktori utječu na doživljaj ”težine”

Nogomet i matematika se bave rješavanjem problema. Za oboje je potrebna vještina. Na njih možemo primijeniti istu formulu kako bi dobili zajedničko rješenje. Koji su to faktori koji utječu na to da se jednom djetetu čini nogomet lakšim od matematike ili obrnuto?

Priroda

Postoje stvari koje su u domeni prirode i teško su objašnjive ili će zauvijek ostati neobjašnjene. Jedna od tih stvari je Srinivasa Ramanujan. Indijski matematički genije iz druge polovice 19. stoljeća. Samouki matematičar koji je lakoćom postavljao matematičke teoreme. Kad bi ga pitali da objasni točna rješenja odgovarao bi da nema određeni postupak nego viziju koja nije od ovog svijeta.

Slične vizije su tipične i za druge genijalce poput Nikole Tesle ili Alberta Einseina. Što se to točno događalo u njihovim glavama nitko ne može saznati.

Ono što znamo je da se mozak u načelu dijeli na dvije polovice. Desna je ona intuitivna koja je zadužena za osjećaje i intuiciju. Lijeva polutka mozga odgovorna je za logiku i zaključivanje. Ni jedna glava nije ista. Tako je nekome povezanija, umreženija, razvijenija ili unčikovitija lijeva strana mozga. Takvim tipovima ide bolje šah i matematika od dizajna, plesa i pisanja poezije.

Po prirodi im treba manje vremena da savladaju matematičke zadatke. Ulažu manje energije i vremena u istu stvar. Njima se čini matematika lakšom od skupine djece koja ima podjednako razvijene obje polutke mozga ili su im druge regije razvijenije.

Sportaši nemaju gen za sport. Oni imaju druge stvari. Jedna od njih je ”mijelin”. Ta bijela tekućina je zadužena za omatanje živčanih puteva kako bi impuls mogao brže putovati kroz tijelo. Što tijelo luči više mijelina to će sportašu biti lakše uvježbati motoričke zadatke. Količina mijelina u tijelu ovisi o nekoliko faktora. Lučenje mijelina opada sa godinama, što više vježbamo to ga više imamo i priroda.

Beba Gazela ima znatno više mijelina od bebe čovjeka. To joj omogućava da trči već prvi dan života. Tako i neke ljudske bebe imaju neznatno više mijelina od vršnjaka. To im omogućava da po prirodi budu fizički spretnije i aktivnije.

Vježbanje

Mozak je pragmatičan. On neće trošiti energiju za one aktivnosti koje mu ne trebaju. Iako se svaka beba rodi sa potencijalom za fotografsko pamćenje ta će se vještina izgubiti ako ju ne vježbamo skupa sa refleksima koje nam ne trebaju. To je upravo ono što čovjeka čini toliko uspješnima u odnosu na druga bića na planeti,

Dok se druge životinje rađaju sa unaprijed određenim vještinama čovjekova beba je gotovo da ne zna ništa osim sisanja. U startu se to može činiti kao hendikep ali je zapravo drugačije. Budući čovjek ima prostor da izabere u kojem će se smjeru razvijati, bez obzira na prirodu. To ljude čini prilagodljivim da žive u različitim uvjetima razvijajući vještine koje im najbolje odgovaraju.

Sve što se vježba- to se razvija. Što se ne vježba to se zaboravlja i gubi. Bebe ne mogu izravno vježbati matematiku ili nogomet. Ipak one mogu vježbati vještine koje im pomažu da u budućnosti budu bolji matematičari ili nogometaši. Djeca koja su kroz igru povećavali kapacitet za koncentracijom, memorijom i strpljenjem matematika će im se činiti lakšom.

Imamo li bebe koje su u prvim godinama života bile aktivne tako da su provodili veliku količinu vremena krećući se, trčeći, puzajući ili penjući se imaju bolje temelje za nogometnim vještinama.

Konkretno kada se radi o vježbanju matematike i nogometa progres se događa kroz dva glavna faktora. Vremenu koje je dijete utrošilo na vježbanje i kvaliteti samog vježbanja. Što imamo više vještine zarađene vježbanjem to nam se zadatak čini lakšim. Ona djeca koja vide matematiku kao izrazito tešku aktivnost nisu razvijala matematičke vještine. Ista konstatacija vrijedi i za nogomet.

Okolina

Priroda nas može nagraditi s darovima koje želimo uvježbati i unaprijediti, ali to nije dovoljno. Odrastanje u okolini koja ne prepoznaje unikatne vrijednosti zaustavlja razvoj. To je kao kad zdrava sjemenka padne na komad betona umjesto plodnog tla. Da bi djeca kvalitetno rasla bilo bi dobro da dobiju što više razumijevanja, poticaja i topline. Jednom riječju ljubavi.

Za nogometaša je dobro odrastati na područjima uz velike gradove gdje postoji infrastruktura za sport ,ali i sloboda. Otići sam do igrališta, imati svoje dvorište za igru, vršnjake ili psa s kojim ćeš se zabaviti na otvorenom je neprocjenjivo. U takvom okruženju su veći izgledi za razviti nogometne vještine nego ako se rodiš kao jedinac u centru sa stanom na desetom katu.

Roditelji i skrbnici su uzori djeci. Osim toga oni ih i usmjeruju. Zaljubljenik u nogomet će prije vidjeti svoje dijete kao nogometaša nego matematičara. Opet u obitelji gdje se cijeni znanost, roditelji će znati kako pomoći djetetu da na kvalitetan i lak način svlada osnove matematike. Roditelji će to činiti nesvjesno ili svjesno od samog rođenja do završetka školovanja.

Djeci odrasloj u sportskom ozračju, sport će biti domaći teren, s malo nepoznanica. To će im omogućiti igru pristupačnijim i samim tim lakšim. Djeca koja su se igrala ”matematike” učeći osnovne modele rješavanja zadataka će se ugodnije osjećati za radnim stolom nego na livadi.

Zašto je većina nogometaša ima osjećaj da im je nogomet lakši od matematike?

Osjećaj ”težine” je subjektivan. Nogomet ili matematika su podjednako zahtjevni kao vještine. Bez obzira na to što su to dvije različite discipline koje pred djecu stavljaju drugačije zahtjeve. Nogomet je zahtjevniji u fizičkom smislu jer se za razliku od matematike zadaci rješavaju u pokretu. Za matematiku je potrebno više mozganja i grijanja stolice.

Nogomet ili matematika su podjednako zahtjevni kao vještine. Bez obzira na to što su to dvije različite discipline koje pred djecu stavljaju drugačije zahtjeve.

Kretanje je prirodno za čovjeka

Evolucijski naši mozgovi, odnosno tijelo, su konstruirani da uče u pokretu. Djeca koja se više kreću imaju šansu da razviju veći IQ od vršnjaka. Pokret stimulira mozak razvijajući ga i držeći u formi jer on upravlja sa svim pokretima. Što su raznovrsniji pokreti to se mozak više ”bilda”. Istraživanja su pokazala da studenti imaju bolje rezultate na ispitima nakon što su odradili tjelovježbu.

S toga ne čudi da većina djece ima osjećaj da im je lakše trčanje od sjedenja. Zapravo, kad stavimo djecu u stanje mirovanja na duži period konfrontiramo ih s ljudskom prirodom. Njihova psiha se buni, te se stvara poriv za kretanjem. Klinci imaju osjećaj da bi najradije iskočili iz svoje kože dok su u klupama nekoliko sati. To zna biti frustrirajuće.

Kako bi se to stanje izbjeglo, moderne skandinavske škole podilaze većini djece. Nastoje nastavu i učenje organizirati što više na otvorenom i kroz kretanje. Učionice su im više nalik na igraonice u kojima učenici imaju više slobode, te se slobodno smiju ustati i prošetati. Naravno, učenici koji rade po takvom programu postižu bolje rezultate.

Učenje kroz igru je zabavnije

Matematika može biti zabavna. Kvalitetni učitelji mogu zainteresirati djecu za matematiku i transferirati im matematičko znanje. Ipak rijetki to uspiju kroz igru i zabavu. Osnovne škole su strukturirane tako da učiteljima ostaje malo mogućnosti da se zabavljaju matematikom. Vrijeme, broj učenika u odjeljenju te interijer učionica utječe na program učenja.

Nogometno igralište, pogotovo utakmica, je dinamičnije i kaotičnije mjesto. Prevedeno na jezikom djece- zabavnije. Na terenu se može ispucati umna i fizička energija. Tu se mogu iskazati različite emocije koje kao gumicom na papiru mogu pobrisati frustracije. Naravno uz ispravno vodstvo od strane trenera.

Kad se dijete igra on je doslovno u svom svijetu. Mozak radi na drugačiji način. Promatranjem zaigrane djece znanost je došla do zanimljivih spoznaja. Mozak u igri radi u REM modu kao u snu. Prilikom toga se grade brojne sinaptičke veze koje su odgovorne za poboljšanje vještina i umnih sposobnosti poput memorije.

Socijalna komponenta

Mnogi sport, pa tako i nogomet gledaju kao kompetitivnu aktivnost. Istina da bi bio dobar nogometaš moraš znati nadmudriti protivnika, ali to možeš kvalitetno raditi isključivo kroz suradnju. Nemoguće je pobijediti bez suradnje.

Ljudi su socijalna bića jednako koliko smo i individualci. Bez društva se ne možemo razvijati. Naša posebnost dolazi do izražaja samo kada smo u društvu okruženi drugima. U pradavna doba, ljudi koji nisu razvili socijalne vještine bili bi odbačeni bez mogućnosti za preživljavanjem izvan plemena ili prenošenjem gena. Najbolji primjer su neprilagođeni primati koji bivaju doslovno linčovani.

Zbog svega je prirodno da djeca vole provoditi vrijeme s drugima. Sport omogućava djeci da vježbaju suradnju, komunikaciju, razvijaju empatiju i nauče biti dio kolektiva. Sreća i nije sreća ako ju nemaš podijeliti s nekim. Tuga se lakše liječi dok si u društvu. Pri tome treba imati na umu da umjetno stvorena okolina bez pravog vodstva može biti toksična.

Matematika je kao stvorena za introverte. Onu djecu koja su usmjerena na sebe. Takve djece je manje od ekstrovertirane. Po tome je logično da manjina klinaca uživa prebirući po svojim mislima od skakanja po livadama. Djeci je potrebno više energije zbog rasta. Društvo je njen neiscrpan izvor. Biti u sam u miru sa zadacima je za većinu puno teže?

Prema tome pitanje ”Što je teže?”- ovdje ne pije vodu. Pravo pitanje je ”Zašto je nekome teži nogomet od matematike?”- ili obrnuto.

U kojem trenutku mladima nogomet postane težak?

Samo manji dio nogometnih entuzijasta završi nogometnu školu. Još maji dio oduševljenih klinaca nastave igrati nogomet u odrasloj dobi. Većina ih odustaje prilikom upisa u srednju školu, dok jedan manji dio nakon svega godinu dvije dana treniranja. Za to možemo pronaći puno uzroka. Svi ti uzroci nose za posljedicu da im nogomet postane ”težak”. Neki od njih se ipak okrenu školi i matematičkim zadacima. Zašto je to tako može se naći u nastavku teksta.

Novi životni prioriteti

Kada nešto silno želiš, pomaknut ćeš planine zbog toga. Snaga volje je zaista nevjerojatna da pomiče prirodne zakone. Neki od nas su od malih nogu znali što žele postati i čime se žele baviti u djetinjstvu. Drugi, veći dio su željeli biti nogometaši ili balerine. Kako se djeca izgrađuju tako se mijenjaju i prioriteti.

Najteže je raditi ono što ne voliš. U trenutku kada mladić ili djevojka svati da ne želi provesti cijeli život ganjajući loptu po terenu sve teže se natjerati na trening. U tom trenutku treniranje postaje nepotrebno rasipanje energije od stvarnih interesa. Problem je kad su ti interesi s kojima se zamjeni zdrava aktivnost štetni poput noćnih izlazaka, duhana alkohola i droge.

Djeca koja su apsolutno sigurna da se od najranije dobi žele baviti nogometom imaju više izgleda da postanu profesionalni nogometaši. Ako ništa drugo bolje razviju svoju vještinu od vršnjaka koji se ne vide dugoročno u nogometu

Promjena pristupa

Sazrijevanjem nogometaša mijenja se i pristup. U početku škole nogometa imaju opušten pristup prema djeci. Sve je puno fleksibilnije i manje zahtjevno. Kako su igrači stariji pred njih se stavljaju sve veći zahtjevi. Treninzi su duži i kompleksniji. Troše više energije. Ulaskom u pubertet tijela se mijenjaju tako da ih umor više pogađa. Potreban je oporavak.

Ako se ranije nisu usvojile radne navike, nogometaš će imati problema. Teško će se disciplinirati na težak i zahtjevan fizički posao. Dobre navike nije lako stvoriti u kratkom vremenu i tu dolazi do pucanja. Igrač neće biti rezistentan na bol koja se javlja prilikom probijanja granica.

Drugi razlog je zaostajanje u nogometnom ”gradivu”. U početku su se nogometni problemi lakše stavljali pod tepih. Rupe u znanju su bile manje vidljive. Kako zahtjevi rastu, povećava se konkurencija a utakmice bivaju sve dinamičnije svaki potez se gleda kroz sve veće povećalo. Vrhunskog od dobrog igrača razlikuju detalji.

Onaj igrač koji nije razvio kvalitetne temelje iz nogometne igre neće na sebe moći primiti dovoljnu količinu novih znanja. Njegova igra i ambicija će sve više slabiti u odnosu na vršnjake dok se u potpunosti ne uruši. Za takvu situaciju često nisu kriva sama djeca. Mnogi od njih, zbog lošeg pristupa u radu s početnicima, nikad ne dobiju pravu priliku da nauče sve što mogu. Tada će se neki od njih

Najteže je raditi ono što ne voliš. U trenutku kada mladić ili djevojka svati da ne želi provesti cijeli život ganjajući loptu po terenu sve teže se natjerati na trening. U tom trenutku treniranje postaje nepotrebno rasipanje energije od stvarnih interesa.

Zaključak

Postoje objektivni i subjektivni razlozi zbog čega se nekom jedna aktivnost čini lakšom od druge. Za to su odgovorne biološke specifičnosti, faze razvoja i okolina.

Nogomet i fizička aktivnost, nisu lakša ili teže od matematike. Ipak većina djece prije puberteta su sklonija učenju nogometa, nego matematike. Prirodnije stupnju razvoja, zabavniji pristup, poticajnija okolina…Zbog toga razvijaju nogometne vještine u Hrvatskoj razvijaju prije. Djeci se čini nogomet lakšim u odnosu na školu.

Biti profesionalni nogometaš se postiže uz puno muke i odricanja kao što je slučaj sa znanstvenicima. U trenutku kada nogometno školovanje postaje ozbiljno igrači koji nemaju razvijene radne navike i vještine odustaju od nogometa ili se prebacuju u niže rangove natjecanja koji su manje zahtjevni.

Učenici koji nemaju navike učenja posjeduju loše ocjene i slabija što im onemogućava upis na fakultete. U tom trenutku prekidaju školovanje i prebacuju se na tržište rada.

Ono što možemo zaključiti je da igranje nogometa odnosno fizička aktivnost  potiče razvoj mozga, a neizravno time čini djete boljim učenikom. Također razvijanje logičkih sposobnosti do kojih dolazi kad se uči matematika u jednoj mjeri pomaže djeci da postanu bolji nogometaši.

U svakom slučaju ne treba na djecu gledati s čime se bave i tako ocjenjivati njihovu kvalitetu. Želimo li zaista vrednovati čovjeka moramo gledati njegova postignuća, odnosno energiju i trud koju je uložio ostvarujući svoj uspjeh. Najvažnija je kvalitetno izgrađena osobnost koja nastaje mukotrpnim odricanjem sljedeći svoje snove. To se može postići učeći nogomet, matematiku ili nešto sasvim treće.