Kada završim karijeru, godinu dana bit ću samo s obitelji. A onda ću se vratiti u srednju školu i napokon je završiti jer me roditelji zbog toga dave već 30 godina.

Gianluigi Buffon

Škola je na prvom mjestu

Jedna od najčešćih poštapalica koju sam čuo od roditelja glasi: ”Škola je na prvom mjestu”. Kod nas u društvu opće je prihvaćeno da je sport zdrava, poželjna ali usputna zanimacija za vrijeme trajanja osnovnoškolskog obrazovanja.

Škola je ozbiljna državna ustanova, osnovnoškolsko obrazovanje je zakonom propisano. Iz škole se ne smije neopravdano izostajati, dok odustajanje u osnovnoj školi nije opcija. Školske zadaće se moraju izvršavati u slobodno vrijeme, bez iznimke ili kašnjenja.

Za dobru ocjenu je potreban trud, gotovo je nemoguće biti odličan učenik bez svladanog gradiva. U školi je, ponekad, dozvoljeno zabavljanje, ali škola ne služi kako bi se djeca u njoj zabavljala, već kako bi stjecala znanja i vještine potrebne za život. Škola nudi sigurnost.

Većim stupnjem obrazovanja stječemo prednost u društvu, što nam omogućuje da imamo bolje radne uvjete. Zbog svega što sam naveo, obitelji s djecom moraju prilagoditi cjelokupan život školi, uključujući posao i radno vrijeme, slobodno vrijeme, godišnje odmore, hobije i izvannastavne aktivnosti.

Većina roditelja nogometaša smatra kako je razvijanje nogometnih vještina sekundarna nadopuna primarnim vještinama djeteta, poput poznavanja jezika, matematike ili kemije. Zbog rečenice: “Volim igrati nogomet više od škole i zbog toga želim biti nogometaš!” rijetko će koji roditelj promijeniti nametnute prioritete svom djetetu.

Ima nekoliko razloga zbog čega je to tako:

• društveno je prihvatljivo da je učenje nogometnih vještina manje vrijedno od školskih.

• roditelj može strahovati od toga da predanost sportu nosi prevelik rizik od neuspjeha, odustajanja, ili ozljede djeteta.

• često je uvjerenje kako za uspjeh u nogometu vještina nije jedini preduvjet, nego postoji opasnost da roditelji postanu žrtve korumpiranih ljudi u strukturama sporta.

Zbog roditelja koji cijene školski uspjeh više od sportskih vještina, djeca sportaši bi mogla biti češće izložena kritikama na račun učenja.

Društvene stigme

Ne možemo generalno tvrditi kako je formalno školovanje najbolji put za svako dijete. Ono je dobar put za djecu koja imaju namjeru postati liječnici ili inženjeri. Za sve koji žele raditi u tvrtkama i laboratorijima, na dobrim upravljačkim pozicijama, formalno obrazovanje je najbrži put prema uspješnoj karijeri.

Profesijama kao što su sportske i neke umjetničke, škola nije najbolje mjesto za usavršavanje vještina. Formalno obrazovanje može iznjedriti znanstvenika poput Ivana Đikića, ali ne i Luku Modrića. Kao što je znanstveniku potrebna osnovna razina fizičke aktivnosti za održavanje zdravlja, tako je i nogometašu potrebna određena razina formalnog školovanja kako bi se socijalizirao.

Ne postoji jasan omjer koliko bi nogometaš trebao provoditi vremena baveći se školskim obvezama, u odnosu na nogometne; međutim budući znanstvenik bi trebao većinu svog fokusa usmjeriti na formalno školovanje. Po istom principu to vrijedi za budućeg nogometaša.

Za nekoga tko želi biti nogometaš puno je važnije naučiti dodavati loptu u pravo vrijeme, pravom brzinom i na pravo mjesto, od znanja teorijske fizike. S druge strane, poznavanje fizikalnih zakona ne može škoditi nikome. Dapače, ono može samo pomoći. Fizičaru ili inženjeru znanje iz teorijske fizike, dobiveno u školskim klupama, pomaže znatno više nego nogometašu. Nogometaš treba doživjeti fiziku.

Za razliku od vršnjaka koji  su većinu vremena posvećeni školskim obvezama, nogometaši imaju treninge na svakodnevnoj bazi, uključujući i vikende. Takav raspored im ne dozvoljava da se fokusiraju na sport i školu istovremeno

Učenje iziskuje vrijeme i predanost bez obzira da li se radi o fizici ili nogometu. Podjednako je teško postati izvrstan umjetnik, sportaš ili znanstvenik. Prema djeci, koja imaju različite interese, sposobnosti i osobnosti, društveno nije pravedno favorizirati jednu vrstu školovanja nad drugom.

Podcjenjivački je tvrditi da je postati liječnik teže nego postati profesionalni nogometaš. Ljudi, a nadasve djeca, imaju pravo poželjeti postati ono o čemu sanjaju, bez stigmatizacije. Pridajući vještinama koje su potrebne za rezultate u nastavi veću vrijednost nego što pridajemo onima koje su potrebne sportašima, možemo stvoriti iskompleksiranu osobu niskog samopoštovanja.

Pod lošim društvenim  utjecajem nogometaši će školu doživljavati kao izvor frustracija. Jednako bi bilo teško i nelagodno iskustvo izložiti odličnog učenika, kojem nogomet ne predstavlja užitak, nogometnim treninzima i očekivati od njega jednake rezultate.

Za razliku od vršnjaka koji  su većinu vremena posvećeni školskim obvezama, nogometaši imaju treninge na svakodnevnoj bazi, uključujući i vikende. Takav raspored im ne dozvoljava da se fokusiraju na sport i školu istovremeno. Djeca mogu biti dobra u školi i u nogometu, ali da bi bili izvrsni u jednoj od te dvije stvari, pažnja im treba biti usmjerena na samo jednu.

Obitelj Kostelić je odličan primjer. Ivica i Janica su tijekom osnovnoškolske izobrazbe bili usmjereni na skijaške vještine. Život su podredili skijanju, a ne školi. Zbog toga su bili vrhunski skijaši. To ne znači da su zanemarili sve ostale vještine. Uz skijanje su se naučili služiti stranim jezikom bolje nego većina djece u školama. Ivica svira gitaru, jedri, planinari. Janica je djelovala u vladi. Budućnost obitelji Kostelić ne bi bila tako zlatna da su Ante i Marica podredili skijanje školi. Onda bi njihova djeca bila “samo” dobri skijaši s boljim ocjenama u školi.

Jednom sam držao motivacijsko predavanje o motivacijskoj strukturi uspjeha. To predavanje završio sam s potpunom negacijom jer tko zna može li se to što sam radio ocijeniti uspjehom. Moja mama sigurno ne bi bila zadovoljna time što se Janica nije školovala, što je Ivica zbog vrhunskog sporta maturirao nakon 25. godine.

Ante Kostelić

Rizik (ni)je opravdanje

Sport nosi opasnost i rizik. Jedna neopreznost, ili ozljeda, može trajno prekinuti karijeru. Ozljede kod profesionalnih sportaša su učestalije i teže nego kod amatera. Visoka izvedba od sportaša iziskuje treniranje na pragu izdržljivosti.

Strah od ozljede i neizvjesna budućnost ne bi trebao biti razlog da dijete odgovaramo od sporta. Ako želimo biti uspješni u životu, moramo naučiti preuzimati rizike. Ne mogu zamisliti uspješnog poduzetnika bez preuzimanja rizika od ulaganja, ili dobrog govornika nespremnog na kritike nakon izlaganja.

Bez obzira bavili se sportom ili ne, život je nepredvidiv. Nitko od nas ne želi postati žrtvom, to nas ne spašava od toga da budemo akteri nesreća koje nam mogu promijeniti život. Put do uspjeha je prepun zamki koje se ne mogu izbjeći, ostaje pitanje za što smo spremni riskirati. Svako tko želi biti uspješan trebao bi imati nešto za što je spreman žrtvovati jedno desetljeće života.

Preuzimanje odgovornosti

Klubovi i treneri imaju različite kriterije i želje kakve igrače žele. Biti dobar nekom igraču ne garantira da će moći igrati u klubu, ili rangu natjecanja u kojem poželi igrati. Igrač mora biti toliko dobar da ga se ne može ignorirati.

Ovisno o kvaliteti, nogometnom agentu, ili preferiranju od strane trenera, dobar igrač može pronaći angažman u nekom od nogometnih klubova. Najbolji igrači ne moraju tražiti klubove. Klubovi će pronaći njih. Rizik za manipulacijom u nogometu uvijek postoji, ali se značajno smanjuje povećanjem kvalitete igrača i stručnim vođenjem igračeve karijere.

Određivanje prioriteta

Roditelji odlučuju

Roditelji su odgovorni za usmjeravanje svoje djece. Odabir životnih prioriteta jedan je od ključnih zadataka koji stoji pred skrbnicima. On će, vjerojatno odrediti djetetovu budućnost.

Nitko osim roditelja i njegova djeteta ne može donijeti odluku što je najbolje za njih. Mogu jedino ustvrditi da ne postoji jedan ispravan put, onaj koji formalno školovanje stavlja na prvo mjesto, bez obzira na želje djeteta. Da me se krivo ne protumači, nisam protiv formalnog obrazovanja. Želim poručiti da dijete može ostvariti najviše nogometne potencijale, samo ako mu je nogomet prioritet.

Cristiano Ronaldo i Leo Messi

Pogrešno je smatrati kako su Leo Messi i Cristiano Ronaldo stavili svoje formalno školovanje sa strane i podredili život nogometu, samo zbog toga što su oni unaprijed bili predodređeni da postanu najbolji igrači svijeta. Ne, svojoj su nogometnoj karijeri posvetili vrijeme i pažnju, kako bi u sljedećih deset godina mogli postati najbolji na svijetu.

Zaključak

Prije nego što se odlučite što ćete postaviti kao prioritet vašem djetetu, odbacite poštapalice i fraze te dobro promislite i odlučite. Ni jedan put ne garantira ostvarenje i sreću u životu. U nekom trenutku se može skliznuti s tračnica. Jednako tako, budite svjesni da odabir pogrešnih prioriteta u početku, gotovo sigurno dovodi do frustracija i neuspjeha.

Želja djeteta da postane profesionalan nogometaš mora odgovarati prioritetima roditelja. Ako je ponašanje roditelja u skladu sa ciljevima onda se postavljaju uvjeti koji igrače lakše vode ka uspješnim karijerama.