”The words of truth are always paradoxical”

Lao Tzu

Jedna od zanimljivosti života je da je paradoksalan. Tu mističnost već godinama pokušavaju dokučiti najveći filozofi pokušavajući pronaći logiku iza kontradiktornih izjava. Kako je moguće da ljudi što više uče imaju osjećaj da manje znaju, dok oni koji najmanje znaju su uvjereni da imaju najviše znanja?

Sport je također dio života sa svim njegovim premisama. Da bi uspjeli u životu ili sportu često morate uvidjeti nelogičnosti koje stoje na putu do uspjeha. U ovom tekstu možete pronaći listu izjava koje sebi prijeporne, ali djeluju bolje na sportaše od principa koji je temelje na logici. Zbog toga želite li izgraditi sportaša učinite to na zakonitostima koje krše logička pravila. Znate li koja su to?

Što je to paradoks?

Svaki dan susrećemo se s paradoksima. Ponekad možemo shvatiti što je paradoks, a ponekad ne. Neki ljudi vole izazivati ​​paradokse, dok drugi pokušavaju izbjegavati. Neki su toliko očiti da ih je nemoguće ignorirati, dok su drugi tako složeni da ih je teško shvatiti. Paradoks se može definirati kao situaciju ili izraz koji sadrži dva proturječna elementa. To je situacija u kojoj se dva suprotna elementa mogu činiti istovremeno istinita. Paradoksi se mogu pojaviti u raznim aspektima među njima je i sport.

Paradoks može dovesti do promjene načina na koji mislimo. To je ono što je fascinantno u njemu. Paradoks nas može dovesti izvan našeg običnog načina razmišljanja i tako nas natjerati da razmislimo o nečemu novom ili drugačijem.

Definicija paradoksa:

”Izjava koja, iako se na prvi pogled čini dobro argumentirana, zapravo vodi do zaključka koji se čini neprihvatljivim ili čak proturječnim.”

”Naizgled apsurdna ili kontradiktorna izjava ili prijedlog koji bi se, kada se istraži, mogao pokazati dobro utemeljenim ili istinitim.”

Primjeri paradoksa iz života koji su nam poznati

Paradoks izbora

Čini se logičnim da nas širina izbora usrećuje. Što više imamo izbora trebali bi biti sretniji zar ne?

Što više izbora imate, manje ste zadovoljni svakim od njih. Stari “paradoks izbora”. Istraživanja pokazuju da kada nam se ponudi više opcija, postajemo manje zadovoljni onom koju biramo. Teorija je da kad imamo toliko opcija, imamo veće oportunitetne troškove odabira svake pojedine; stoga smo manje zadovoljni svojom odlukom.

Izgleda da previše izbora može pretvoriti život u pakao. Ne cijenimo dovoljno ono što dobijemo.

Paradoks neugode

Što više izbjegavamo neugodne situacije to će nam život biti ugodniji. Ipak ova logika bi nas mogla skupo koštati.

Paradoksalno je da oni ljudi koji izbjegavaju neugodne situacije, većinu života provedu osjećajući se neugodno. Neugoda je osjećaj koji se ne može izbjeći. Možemo samo razviti toleranciju na nju. Oni ljudi kojima je ugodno zapravo se dobro nose s osjećajem nelagode. Izbjegavanje neugode po svaku cijenu dovodi do toga da su vam teške situacije u kojima se većina ljudi osjeća dobro. Slično je i sa osjećajem straha.

Ostanak u komfor zoni po svaku cijenu dovodi do pretjerane reakcije kada nas život izbaci iz rutine. To je toliko neugodno da

Paradoks trošenja

Što više štedimo i čuvamo novac to ćemo ga više imati. To bi bilo savršeno logično da životne situacije i znanost ne razuvjerava u ovu konstataciju. Najveće zarade se događaju kod onih koji su spremni riskirati sa svojim novcem. Njih obično zovemo poduzetnicima. Ljudi koji su oprezni pri trošenju, ulaganju svog novca nikad neće postići velike zarade. Za one koji su pretjerano škrti i konzervativni kad su ulaganja u pitanju, ne da neće zaraditi, nego će njihov novac izgubiti na vrijednosti.

Pretjerivanje sa štednjom zapravo dovodi do propuštanja poslovnih ulaganja koji donose zaradu.

Paradoksi u sportu

Sport vrvi od paradoksa. Roditelji koji se vode zdravom logikom i bistrim umom su potencijalni kandidati da upadnu u zamku koju im sprema paradoks. Zbog toga je ne razumijevanje ili negiranje postojanja paradoksa opasno. U dobroj namjeri za svoje dijete, roditelji mogu donijeti razumsku odluku koja se u konačnici pokaže kao kobna ili blesava.

Zbog svega dobro je roditeljima mladih nogometaša podastrti mudrosti koje mogu spasiti karijere njihove djece, a njima otvoriti nove vidike na sport. U nastavku se mogu naći primjeri s objašnjenjima. Nakon čitanja teksta neke stvari će vam biti jasnije.

Što ste više strpljiviji s mladim sportašima to će oni prije doći do rezultata

Mnogi bi roditelji željeli vidjeti svoje dijete kako ubrzano napreduje. Sustići druge je ogroman izazov. Ipak da bi se došlo do napretka potrebno je izgraditi čvrste temelje za sportsku vještinu. Djeca su unikatna i njihovo sazrijevanje ne linearno niti jednako. Požurivanje i guranje mladih sportaša zanemarujući njihove kapacitete odgađa sazrijevanje ili ga zaustavlja.

Potrebno je strpljivo pratiti dječji razvoj. Susresti djecu na onoj razini na kojoj se nalaze i poticati ih na rast. Onaj roditelj koji gradi karijeru svog sportaša postepeno, korak po korak, dopuštajući da dijete kvalitetno usvoji vještine prije će doživjeti njegov pun potencijal. Danas se djeca upisuju u nogomet praktično iz ”rodilišta” dok još nisu dovoljno zrela. Izvodi ih se na veliki teren puno prerano očekujući da shvate igru 11na11 prije nego što usvoje nogomet 4na4.

Osim toga mladi nogometaši u Hrvatskoj imaju veći omjer takmičenja u omjeru na treninge. Nestrpljivost s izgradnjom vještine i favoriziranje velikog broja natjecanja usporava razvoj. Roditelji kao da jedva čekaju utakmice svoje djece koja nisu zrela za školu, ne znaju svezati vezice na obući, komunicirati s trenerom i prihvatiti poraz.

Nogomet je vještina koja se gradi godinama, a ne od utakmice do utakmice. Ako imamo namjeru izgubiti kilograme, nećemo se vagati svakih sat vremena. Želimo li komparirati vještine djeteta potrebna su duža vremenska razdoblja od perioda između utakmica. Oni skrbnici koji su u stanju strpljivo čekati dijete da emocionalno i fizički sazre, usvoji nova znanja, uklopi se u okolinu ili da se odmori od vježbanja ubrzavaju njegov proces učenja nogometnih vještina.

Što učenik više griješi, to postaje sve bolji

Djeca su najveće žrtve čežnje za savršenstvom s kojom se moderne generacije žele predstaviti društvu. Većina ljudi nije ni sjena onih idealnih persona koje se smiješe s društvenih mreža u okruženju u kojem zapravo ne pripadaju. Svaka pogreška se gleda kroz povećalo kako bi se prikazala kao znak slabosti. Teži se idealu, iako je zapravo idealno to što smo nesavršeni.

Taj pritisak se prenosi na djecu. Roditelji prolaze kroz domaće zadaće početnika pazeći da u školu ne bi odnijeli krivo napisanu riječ ili pogrešno riješen matematički zadatak. Perfekcionizam se prenosi na nogomet. Imam dojam da Kikići moraju savršeno razumjeti nogomet igrajući ga savršeno zavezanim kopačkama najboljeg proizvođača. Čak ni oni najmanji ne smiju pogriješiti da ne bi ispali iz prvog sastava, prve lige ili prvog kruga na turniru.

Roditeljima je silno neugodno ako njihovo dijete promaši izglednu priliku ili napravi grešku u odigravanju. Da bi prevenirali pogreške trude se dati što više uputa u automobilu ili uz ogradu. Treneri se osjećaju nekompetentno ako njihova ekipa ne ostvari optimalan broj pobjeda. Da bi izbjegli taj osjećaj pritišću djecu da nauče nemoguće i traže od njih da ne ulaze u najmanje rizike. Kako ne bi griješili. Koliko su ljudi opsjednuti perfekcijom najbolje se osjeti u količini gorčine koje izbacuju iz sebe ako njihova djeca ne uspije u nemogućemu.

Paradoksalno je da na greškama učimo brže, nego na ispravnim stvarima. Naš mozak je prirodno osjetljiviji na pogreške nego na uspješnost. Svaka greška u prirodi za bilo koju životinju najčešće znači smrt. Zec može stotinu puta ispravno prepoznati opasnost od lisice, ali dovoljna mu je jedna pogreška da izgubi život. Koga zmija ugrize, oprezan je i s gušterom.

”Nogomet je igra grešaka, momčad koja griješi najmanje doći će do pobjede”- davno je shvatio Johan Cruyff. Kao prvo ne postoji savršena igra jer ekipe gube loptu i nekoliko puta u minuti. Druga stvar je da bi igrači manje griješili moraju proći put pokušaja i pogrešaka. Svaki put kada dijete izgubi loptu, utakmicu ili promaši gol podsvijest to zapamti. Možda dijete ne pamti kad se prvi put opeklo na peć, ali osjeća da oko nje treba biti oprezan.

Ljudsko tijelo je poput stroja za gađanje. Nakon desetak tisuća sati vježbanja nogometaševo oko i noga bivaju baždareni tako da su pogreške rijetke. Prvi pokušaji su neprecizni, ponekad u pogrešnom smjeru i bez razumijevanja što je prava meta.

Kada djetetu onemogućavamo da pogriješi tako da mu dajemo lagane zadatke ili uzimamo mu slobodu u odlukama on će zaista manje griješiti. Paradoksalno je to da će nogometaš koji više ”ispucava” pogrešnih lopti u krivu metu kroz neko vrijeme popraviti svoje nišanske sprave. Mladić koji je očajnički izbjegavao greške neće napredovati. Ostat će u stanju straha iz kojega nikad neće izaći.

Dijete koje zna da griješi- pokazuje potencijal da razvija hrabrost, kreativnost i svoje nogometne vještine. Paradoksalno je da samo takav karakter može u budućnosti izgraditi savršeni nogometni stroj koji igra gotovo nepogrešivo poput švicarskog sata.

Što više nekome pomažemo, to će mu biti teže

Odgojni cilj je izgraditi dijete tako da bude samostalan i odgovoran pojedinac. To je u interesu obitelji i društva. U ne tako davnoj prošlosti većina naših djeda i baka su bili prepušteni sebi. Snalazili su se u životu kako su znali u umjeli. Mladi ljudi i djeca su se zapošljavali i stvarali obitelji puno ranije nego suvremene generacije. Rezultat je bio da se većina ljudi naučila snalaziti bez pomoći od strane roditelja po cijenu da su neki pravili katastrofalne pogreške. Nisu mogli ostvariti potencijal.

Roditelji su napravili zaokret u odgoju kako bi izbjegli probleme iz prošlosti. Ipak reakcija društva na zanemarivanje djece je u nekim obiteljima otišla predaleko. Uspon ekonomije je doveo da imamo sve više djece koja žive u medu i mlijeku. Roditelji zuje oko njih pazeći da im ugode na svakom koraku. S pretjeranim olakšavanjem roditelji otežavaju proces sazrijevanja.

U nogometu imamo djecu koja nisu samostalna. Neki od sportaša ne poznaju kakav je to osjećaj otići s kišobranom sam na trening, spremiti svoju torbu, očistiti sam sportsku opremu a treniraju godinama nogomet.

Roditelji ih ne potiču da komuniciraju s trenerom i suigračima. Umjesto njih rješavaju konflikte ili ih izazivaju. Kada stvari zaguste djeca iz pojedinih obitelji se ne znaju izboriti. Roditelji im nisu dopustili da budu u klubu koji previše gubi utakmica, da sjede predugo na klupi nego su ih svaki put uhvatili za ruku i rješavali situaciju na pogrešan način.

Rezultat toga su roditelji koji su iz godinu u godinu sve više opterećena sa svojim sportašem. Kako vrijeme prolazi njegove se potrebe povećavaju, dok se kapaciteti roditelja smanjuju. U određenom trenutku se može dogoditi ”pucanje” roditelja i djeteta usred nakupljenih frustracija. Dijete jer nema sposobnost da prati obaveze i ispunjava zadatke. Skrbnici imaju problem jer su potpunu odgovornost za uspjeh preuzeli na sebe, a napredak se ne vidi.

Svakom djetetu treba određena pomoć koju zaslužuje od roditelja. Paradoksalno je to što svaka pomoć nije pomoć. Kada se prijeđe granica, pomoć postaje odmoć. Korisnik pretjerane pomoći postaje sve slabiji jer ne razvija svoje unutarnje kapacitete. Oslanja se na vanjske. To je pogubno.

Što se više veseliš peharima i medaljama to ćeš biti nesretniji

Sreća je predmet istraživanja brojnih znanstvenika. Nemamo jedinstvenu formulu za sreću, ali postoje mnoge teorije koje nam mogu pomoći. Kad gledamo na sport, iz šire perspektive, onda je on definitivno veći izvor frustracija nego sreće. Teško je biti sretan sportaš. Naporno se radi da bi se uspjelo. Pripreme traju mjesecima, za olimpijadu godinama. Vjerojatnije je da nećeš ostvariti cilj. Kada se konačno uspije, dođe do odličja fešta traje nekoliko dana i onda sve ispočetka.

S toga ne čudi da mnogo uspješnih sportaša pati od depresije. To su olimpijski pobjednici, svjetski prvaci i sportaši u vrhu sporta kojim se bave. Za mnoge koji nemaju iskustvo osvajanja odličja medalja može biti ostvarenje snova. Zapravo i je. Ali osjećaj sreće kraće traje od zaljubljenosti. Za sljedeći osjećaj sreće će trebati još veći uspjeh dok se stari brzo zaboravlja.

Svaka pohvala, pehar i medalja u tijelu luči hormon izaziva lučenje hormona dopamina. On je uzrok neizmjerne sreće u našem životu. Svaki put kada nešto osvojimo tijelo želi još, više, bolje. Sličnost s heroinom nije slučajna. Princip i hormon je jednak.

Imamo li mladića ili djevojku navučene na vanjska priznanja povećavamo mogućnost uspjeha, ali i nesreće. Što smo više ”high” to je jači ”down”. Prevedeno na hrvatski ”Tko visoko leti (na krilima dopamina) nisko pada. Najviše se leti pogađate, na heroinu.

Znam zvuči paradoksalno, ali jedini način je da sportaš bude sretan je degradacija vrijednosti pobjeda. Umjesto toga trebao ga veseliti trening. Uživanje u čistom treningu. Osjećaju kako mu rastu vještine. Kako je jači, brži, izdržljiviji. Kada se čovjek usmjeri na sebe onda se počinje lučiti serotonin. On je također hormon sreće. Nije intenzivan kao dopamin već je dugotrajan i blagotvoran.

Oni sportaši koji pronađu sreću u treniranju i sportskom životu će biti sretni. Uživati u napornim treninzima i sportskom životnom stilu je jedini put. Takvi sportaši imaju snažan karakter. Njihovo samopouzdanje se ne može poljuljati porazom. Istovremeno su usredotočeni na dugoročne zadatke. To im omogućava bolju pripremu za ključna natjecanja i dužu sportsku karijeru.

Sportaši koji stavljaju pehare i medalje ispred užitka samog treniranja i natjecanja upadaju u brojne probleme iz kojih ne mogu izaći. Jednostavno svi ljudi imaju svoj vijek trajanja. Nitko ne može zauvijek igrati na vrhunskoj razini. Ishodi na natjecanjima ne ovise isključivo o pojedincu. Tu su i drugi faktori. Ukratko, ne možeš zauvijek i uvijek biti broj jedan. Kad-tad će se pojaviti netko bolji od tebe. Da bi bio sretan tu činjenicu moraš osvijestiti i prihvatiti.

Razumni ljudi i učinkovite institucije to znaju. Zbog toga u Japanu ili Finskoj nema ocjena za učenike razredne nastave. U razvijenim zemljama su nogometna natjecanja prolongirana za stariju dob. Institucije, treneri i roditelji zajedničkim snagama žele usaditi djeci ljubav prema sportu prije nego što djeca krenu u natjecanja. Zapravo žele da se dječji mozak usmjeri na serotonin umjesto dopamin koji se luči kod pohvala.

Što te više vesele uspjesi na natjecanjima, a manje volja i ljubav za treninzima to će tvoja sreća biti sve manja i manja.

Uči pobijediti sebe da bi mogao pobijediti druge

Rimska poslovica kaže ”čovjek je čovjeku vuk”. U tome ima zrno istine. Ipak mudriji ljudi će ustvrditi da smo sami sebi najveći neprijatelji. Veći od drugih. Što si više fokusiran na sebe to si bliže istini. S toga me oduševila poruka u hodniku Dinamove nogometne škole ”Kad pobijediš sam sebe, pobijedio si cijeli svijet”. Paradoksalno ili nelogično je nekome tvrditi da mora pobijediti sam sebe. Najmlađi ne mogu pojmiti tu tvrdnju.

Iako je nogomet natjecateljska igra, onaj tko odgaja dijete da se bori protiv drugih, ima manje uspjeha napraviti ga prvakom. U sportskom odgoju uspoređivanje s drugima nije najdjelotvorniji način za uspjeh. Razuman čovjek bi pomislio da je u redu ocjenjivati dijete kroz rezultat na utakmicama, usporedbu sa suigračima, statističke podatke i subjektivan dojam.

Da bi bio dobar, jednostavno moraš biti bolji od konkurencije. To je sasvim ispravna tvrdnja. Pitanje je samo kako prestići konkurenciju? Najbolji način za probijanje sportskih granica je biti usmjeren na svoju izvedbu.

U istraživanju u kojem su sudjelovali vrhunski sportaši znanstvenici su otkrili zanimljivu poveznicu koja odvaja prosječne od odličnih. Prilikom poraza sportaši s najvećim ocjenama su uzroke poraza tražili u osobnoj igri. Pitali su se gdje su pogriješili, što su mogli bolje napraviti…? Također oni uspješniji su bili spremniji na primanje kritika. U odnosu na druge doživljavali su ih kao pomoć u razvijanju vještina.

Obrazac ponašanja neuspješnih sportaša je bio da su nakon poraza često krivili vanjske faktore. Bilo da se radi o suigračima, protivnicima, sucima ili različitim okolnostima igre kao što je teren, vrijeme i ostalo. Ako imaš dojam da su ti drugi najveći neprijatelji onda ne vidiš onog glavnog neprijatelja koji je vješto skriven u tebi.

Ako ste ikad bavili sportom onda ste svjesni da je najteže probiti osobne granice. S vremenom je sve teže postati brži, jači, koncentriraniji i pametniji. A bez toga nema sportskog napretka. Onaj tko gleda druge znači da im je iza lađa. Tako će ih teško prestići.

Svaki put kada kao roditelj pred djetetom govorite o sucima, trenerima, suigračima ili klubu kao problemu učite dijete da pobjeđuje druge. Propuštate ga naučiti vrjednije stvari kao što je kako pobijediti sebe. Samokontrola, samokritika i introspekcija su ključne za razvoj pobjedničkog mentaliteta. Bez njih ćemo dobiti sportaša koji će se žaliti i kritizirati sve oko sebe, bez moći da nešto konkretno promjeni. Najjača promjena je ona koja dolazi iznutra.

Paradoksalno je, ali djeluje, uspoređujte igru djeteta danas s igrom jučer. Tražite način da bude bolji od samog sebe. Ne uvlačite ga u priče o sucima, suigračima ili trenerima. Zaboravite na druge i kao posljedica toga će doći da napreduje brže od ostalih.

Najbolji individualac se postaje igrajući za ekipu

U svijetu gdje se broje golovi, bodovi, novci, pratitelji i rekordi teško se osjećati dio kolektiva. Profesionalni sport je raj za individualce. Pogledajte samo Luku Dončića ili Cristiana Ronalda. Osim što se bore za ekipu bore se i za dio kolača izvan momčadi i sporta. Svako iz svojih razloga želi rušiti individualne rekorde, uprihoditi što više marketinških prava i steći što veći utjecaj.

Takve zvijezde najviše utječu na djecu. Pogotovo mlade sportaše. Malo tko ne bi jednog dana želio postati kao svoj sportski idol. Da bi to postali, da bi bile jake individue moraju godinama učiti biti timski igrači. Pravi lider na sportskom terenu je onaj koji zna podmetnuti svoja leđa za ekipu. Onaj koji ne traži u suigračima mane, nego ih svojim stavom nastoji sakriti.

Požrtvovnost je jedna od najvećih ljudskih vrlina. Da bi dijete postalo nesebično potrebni su savršeni uvjeti. U teškim klimatskim uvjetima nećemo pronaći biljke koje daju plodove za sebe i druge. Pustinje su prepune kaktusa koji svojim bodljama sebično čuvaju posljednju kap vode od drugih.

Kada imamo dijete koje ima dovoljnu količinu pažnje i ljubavi od roditelja i trenera onda ono može procvjetati i dati puno plodova. Ako igrač zna da će biti prihvaćen, bez obzira na pogrešku na utakmici, broj postignutih golova ili rezultat s lakoćom dijeli svoju energiju i lopte s drugima.

Nesebičnost se razvija. Stariji sportaši imaju veće kapacitete baviti se timskim sportom. S godinama dobiju iskustvo, znanje i potrebnu pažnju. Što je osobnost zrelija to kod nje primjećujemo veći udio altruizma. One su dugoročno uspješnije od sebičnih osoba koje mogu postići strelovite uspone. Na žalost egoističnost obično stoji na klimavim nogama koje se prije ili kasnije uruše pod nezasitnim osobnim željama.

Strah je najveći neprijatelj altruizma. Samo osoba koja ima povjerenja u sebe i svoje sposobnosti ima snagu da pomogne drugima. Mladi nogometaši imaju strah da neće biti prihvaćeni ako pogriješe. Da nisu dobri ako nisu postigli naviše pogodaka.

Odgajanje sportaša u strahu tako da ih pretjerano kritiziramo i kažnjavamo može dovesti do negativnih posljedica. U želji da izbjegne neugodne situacije i dobije što više poena sportaš će se sebično ponašati.

Sebično ponašanje koje proizlazi iz nesigurnosti u samog sebe vodi u slijepu ulicu. Takav sportaš neće imati kapaciteta da razvije osobne vještine jer one se, paradoksalno, razvijaju kroz bolju suradnju s drugima.

Zaključak

Roditelji djeluju iz dobrih namjera. Same namjere nisu dovoljne. Neke stvari koje nam se čine logične, daju sasvim suprotne rezultate. Zbog toga je važno poznavati paradokse. Za razumijevanje nelogičnosti je potrebno veliko iskustvo i znanje. Kao trener sam se susretao s roditeljima s kojima sam dijelio jednake ciljeve.- uspjeh djeteta. Ipak naša razmišljanja oko načina na koji se dolazi do rezultata su se ponekad kosila.

Mnogi roditelji ne očekuju da put kojim dopuštamo pogreške vodi do savršenstva u izvedbi. Iz neznanja ili straha odgoj mladih nogometaša često krene u pogrešnom smjeru. Kako se to ne bi dogodilo važno se pridržavati smjernica koje se na prvi mah ne čine logično. No one su prokušane i u velikom postotku daju rezultate.

U životu postoje barem dva načina. Premda se tako ne čini u početku, što se više približavaš Japanu to si sve bliže Italiji. Što smo više usmjereni na onome što se događa na treningu (a ne na utakmici) to uspjesi na takmičenjima veći.