”Yong people need models, not critics.”

John Wooden

Na portalima je osvanula uznemirujuća snimka trenera koji u svom divljačkom pohodu kroz svlačionicu baca papire, prevrće stolove i vrijeđa djecu na jedan izuzetno ružan način. Postavlja se pitanje da li je ovo izolirani incident ili je ovakvih primjera puno više samo su ostali skriveni? Što roditelji mogu očekivati u budućnosti od nogometnih klubova i kako se djeca mogu štititi od trenera nasilnika?

Kako dolazi do nasilja?

Prije nego što započnem s temom i drugima, želio bi se osvrnuti na svoje trenerske početke. Počeo sam raditi s mladim nogometašima relativno rano. U to vrijeme sam imao 10 godina iskustva igranja nogometa nogometnim školama i seniorskoj ekipi. Uz završenu srednju četverogodišnju školu sam upisao tečaj UEFA B pri Hrvatskom nogometnom savezu.

Za one koji nisu upućeni UEFA B tečaj se sastojao od nekoliko tjednih modula predavanja i prakse. Edukacija bi počela ujutro i završavala poslijepodne. U tome je bilo primjera iz prakse i teorijskog dijela. Na kraju su slijedili ispiti nakon kojih bi se dobile licence za rad u nogometu. Prolaznost je bila iznimno visoka.

Sustav je bio takav da sam vodio prve nogometne treninge i utakmice kadeta i juniora još za vrijeme trajanja tečaja. U to vrijeme nisam znao koliko ne znam. Djelom zbog mog neznanja, djelom zbog toga što nije bilo mentora ili autoriteta istinskog znanja.

Zbog toga svega sam se uklapao u sustav na temelju onoga što sam doživio kao igrač ili onoga što sam mogao vidjeti od svojih ”uspješnijih” kolega. Da budem iskren, ne mogu biti ponosan na sebe i svoje postupke s početka trenerske karijere. Premda se nikad nisam ponašao tako da sam divljao svlačionicom, sjećam se da sam jedan dan dobio kritiku od starijeg kolege da vrijeđam djecu. Odnosno da im se obraćam na neprimjeren način za vrijeme treninga.

Do tada uopće nisam bio svjestan svog rječnika. Jednostavno sam kopirao obrasce ponašanja od svog bivšeg trenera koji je danas instruktor u HNSu. To me je natjeralo na razmišljanje. Jedna od odluka proizašlih da želim biti bolji trener je upis stručnog studija pri Kineziološkom fakultetu.

Što se tiče nasilja recept je davno izmišljen. Povrjeđivani igrači ili djeca se vraćaju u nogomet kao nasilnici. Ako nasilje siješ nad djecom, nasilje ćeš i dobiti u obliku plodova. Ipak, može se izaći iz začaranog kruga. Postoji ključ, a to je edukacija i dugogodišnji rad na sebi.

Zašto je kopiranje drugih trenera, bez teorijske podloge opasno ?

Problem trenera je što mnogi ne vjeruju u edukaciju. Žele učiti isključivo iz vlastitog primjera. Od svojih trenera, na svojim greškama, prateći trenerske uzore. Za mnoge su knjige samo puko teoretiziranje. Istina je da se mora učiti na iskustvu, ali u kombinaciji s teorijom kako bi se dobila prava slika.

Sir Alex Ferguson je bio jedan od najvećih trenera nogometa ikada. Uspješno je vodio momčad Manchester Uniteda dva desetljeća. Od toga je bio proglašen menadžerom godine u Engleskoj više od deset puta. Od njega svaki trener može nešto naučiti.

Proučavajući legendarnog Škota, gledajući dokumentarne filmove, intervjue i čitajući knjige o njemu može se doći do zanimljivih činjenica.

I najboljeg trenera se može loše kopirati

Recimo Sir Alex Ferguson je cijenio red i disciplinu. Igrači bi govorili da je znao prekinuti vježbu na treningu kad bi primijetio jato ptica koje preletava igralište. Bio je fasciniran savršenom formacijom koju zauzimaju na nebu. Pokazivao je igračima prstom u zrak i divio se kako održavaju uvijek isti razmak bez obzira na remeteće faktore. To je tražio od svojih igrača na terenu. Da budu kompaktni poput jata.

Stari trenerski lisac je znao svakog zaposlenika u klubu- od čistačice do kuhara poimence. Za svakoga je imao vremena da ga upita rečenicu dvije. Za njega je klub bio velik sustav u kojem je on možda bio i najveći kotačić. Ipak znao je da bi stroj funkcionirao besprijekorno svi kotačići moraju biti usklađeni. U švicarskom satu je važan svaki vijak i opruga da bi ispostavio točno vrijeme na duge staze.

Da budemo jasni, Ferguson nije bio savršen čovjek. Branio je svoje ideale kako je znao i umio. Kad se David Beckham, tada najveća zvijezda u momčadi izdigao iznad drugih nije mu bilo drago. U kulminaciji jednog sukoba, na poluvremenu nogometne utakmice, Ferguson ga je gađao kopačkom (i pogodio) u glavu. Nedugo zatim Beckham je spakirao svoje stari i preselio se u Madridski Real. Sir Alex je nastavio uspješno voditi klub.

Mudar čovjek će od Fergusona uzeti njegovu fasciniranost disciplinom i savršenom formacijom u prostoru. Također bi imao što naučiti u odnosu i poštovanju prema kolegama iz kluba.

Osoba bez konteksta i širine bi mogla doći do zaključka da je za nogometni uspjeh koji je imao Ferguson potrebna preciznost u gađanju igrača kopačkama u glavu i to primijeniti na kadete ili juniore. Zamislite paradoksa?

To se upravo dogodilo mom kolegi koji je ,kako prenose portali, ”loše kopirao Ćiru Blaževića” te je zbog toga ispao nasilnik. Bacao je papire o zid, prevrtao stolove i vrijeđao i prijetio djeci. Ali u tome je i stvar. Kopiranjem loših osobina uspješnih trenera, može završiti nasiljem nad djecom.

Mudrost ti daje perspektivu da možeš prepoznati pozitivne obrasce ponašanja kod trenerskih uzora i onda ih kreativno upotrebiti tako da svi imaju koristi od toga. Klub, igrači i trener. Problem je što mudrost ne raste pored igrališta. Ona izvire iz teorije, iz knjiga.

Kopiranjem loših osobina uspješnih trenera, može završiti nasiljem nad djecom.

Tko su nasilni treneri?

Nasilni treneri su oni koji koriste različite oblike nasilja nad igračima kako bi manipulirali nad njima. Oni su osobe koje pate od nedostatka empatije, samokritike te često imaju narcisoidne osobine. Takva trenerska ličnost može ozbiljno naštetiti mladim sportašima koji su ranjivi na takvo ponašanje puno više od odraslih.

Vrste nasilja nad mladim sportašima

Fizičko nasilje

Udaranje je ozbiljan čin nasilja. Ne postoji zrela i odgovorna osoba koja može tolerirati fizički oblik nasilja. Danas su zaista rijetki slučajevi da će treneri nasrnuti na dijete s ciljem da ga udari. Osim toga takav način fizičkog nasilja je vidljiv i većina ljudi će burno reagirati na njega.

Ipak postoje i drugi načini fizičkog nasilja koji su suptilniji. Oni također mogu ostaviti trajne posljedice po dijete, ali se na prvi mah ne vide:

– Pretjerano opterećenje (neadekvatni trening s puno fizičkog opterećenja)
– Tjeranje na igru pod ozljedom (žuljevi, istegnuće mišića)
– Forsiranje sportaša dok je bolestan (povišena temperatura, viroza)

Ne može me nitko razuvjeriti da sadistički treninzi koji uključuju velika fizička opterećenja, a nisu u skladu s mogućnostima mladih nisu jedna vrsta fizičkog nasilja. Napadaju im se tijela i prijeti im pretreniranost što može uzrokovati ozljede.

Verbalno nasilje

Pod verbalno nasilje možemo staviti prijetnje igračima ili omalovažavanje igrača. Cilj verbalnog nasilja je prestrašiti ili posramiti igrača. To je u svrhu kontrole igrača od strane trenera jer osobe koje same sebe krive neće preispitivati autoritete i njihove odluke.

Primjeri verbalnog nasilja su slijedeći

– Igrate ko’ pi***e!
– Što ste se usrali?
– Vi ste svi idioti!

Osim ovih eksplozivnih i ”dubokoumnih” izjava verbalno nasilje također može biti suptilno. Recimo , trener može igraču ”prišiti” nadimak koji će ga negativno obilježiti. Taj nadimak može ciljati na neku njegovu osobinu ili crtu osobnosti. Recimo može se igrača zvati pogrdno ”Cigo”, ”Kljako” ili ”Klepo” što dovodi do posramljivanja.

Psihološko nasilje

Psihologija je mlada i složena disciplina. Baš zbog toga što je relativno zelena grana znanosti i to što se ubrzano razvija, mnogi ljudi ne mogu prepoznati štetne stvari iz odnosa trener- igrač. U vrijeme dok odrasli trenirali nogomet neke stvari su još uvijek prolazile ispod radara. Danas više ne bi smjele.

Nabrojat ću nekoliko primjera gdje dolazi do psihološkog nasilja trenera nad igračima:

– Nedostatak komunikacije s igračem (trener odbija komunicirati)
– Izvrtanje činjenica, obmanjivanje, laganje i poricanje stvarnosti
– Učestalo prozivanje igrača pred drugima s ciljem da se ponizi igrač
– Uspoređivanje s drugim igračima isključivo u negativnom kontekstu
– Ucjenjivanje igrača statusom u ekipi radi osobne koristi, a na štetu igrača
– Izolacija (neopravdano izoliranje od drugih igrača na treningu, hotelu…)

Ne može me nitko razuvjeriti da sadistički treninzi koji uključuju velika fizička opterećenja, a nisu u skladu s mogućnostima mladih nisu jedna vrsta fizičkog nasilja. Napadaju im se tijela i prijeti im pretreniranost što može uzrokovati ozljede.

Kako spriječiti nasilnog trenera?

Savez

Licenciranje je odličan mehanizam za pročišćavanje nogometa od nasilnih trenera kojima nije mjesto u radu s mladim sportašima. Suci i delegati bilježe svako neprimjereno ponašanje službenih osoba u uključujući i trenera. Na račun prijava u ponašanju savez ima snagu i pravo oduzeti trenerima licence za rad.

Ovdje postoji jedan problem. Umjesto da se savez bavi važnim pitanjima i problemima u nogometu netko unutar njega smišlja nove probleme. Netko iz Hrvatskog nogometnog saveza (stručna komisija) je ”preko noći” donio odluku s kojom se umanjuje vrijednost trenerskih diploma koje su stečene na fakultetima u odnosu na one licence koje se dobiju polaganjem tečajeva.

Konkretno to znači da trener bez iskustva i visoke ili više škole, može dobiti veću licencu kroz tečaj, nego onaj trener koji je proveo minimalno pet godina na fakultetu. Danas je trenerska licenca zarađena na fakultetu gotovo bezvrijedna u nogometnom svijetu.

Što vi mislite u kojem smjeru vodi politika da se stručne i školovane ljude degradira i zamjenjuje isključivo onima koji su završili tečajeve? Da li je to način da izbjegnemo nasilne i nestručne trenere ili da ih povećamo?

Nogometni savez nije imao sluha za takvu odluku sve dok im se nije počelo prijetiti tužbom jer to što rade osim što nije u skladu sa zdravim razumom nije u skladu ni sa zakonom o sportu.

Povrjeđivani igrači ili djeca se vraćaju u nogomet kao nasilnici. Ako nasilje siješ nad djecom, nasilje ćeš i dobiti u obliku plodova. Ipak, može se izaći iz začaranog kruga. Postoji ključ, a to je edukacija i dugogodišnji rad na sebi.

Klubovi

Klubovi bi trebali zapošljavati trenere koji se brinu o nogometu. U većini klupskih statuta je naglašeno na je njihova misija razvoj i unapređenje nogometa.

Nasilje i nasilni trener ne mogu unaprijediti nogomet. Oni ga mogu unazaditi. Pojedinci koji se ne žele i ne mogu kontrolirati rade štetu zajednici, a najviše mladima.

Svaki onaj tko zapošljava nekog trenera mora imati podatak da li ta osoba ima povijest ponašanja koje nije prihvaćeno. Također klubovi moraju prijaviti ekscesne trenere savezu umjesto da ih štite šutnjom.

Roditelji

Dobra komunikacija s djetetom je ključna. Razgovarajte s njim o tome što se događa u svlačionici. Ako vam se neke stvari poput naglašenog izljeva bijesa, ili ”kratkog fitilja” čine da nisu prikladne za osobu koja trenira djecu -onda ste u pravu bez obzira na to što drugi mislili o tome.

Roditelji koji su nasilnici, obično ne prepoznaju trenera nasilnika. Njima su njegove odgojne metode prihvatljive i ne vide u njima problem.

Baš kao što postoje brojni primjeri takvu osobu treba prijaviti institucijama ili medijima kako bi se spriječilo. Uvijek treba postaviti jasnu granicu preko koje nitko ne bi trebao prijeći pa tako i trener.

Od roditelja se traži da budu hrabri i razboriti. Bez obzira na posljedice, najviše štete može prouzročiti okretanje glave ili odobravanje postupaka koji se ne smiju prihvatiti. Zbog toga ne oklijevajte s akcijama i ne prepuštajte slučaj drugima. Već sutra može biti prekasno.

Roditelji koji su nasilnici, obično ne prepoznaju trenera nasilnika. Njima su njegove odgojne metode prihvatljive i ne vide u njima problem.

Zaključak

U nogometu ima puno trenera. Većina njih su veliki entuzijasti koji uživaju raditi s djecom i prenositi svoju energiju i znanja drugima. I to u današnje vrijeme kada je biti trener izuzetno teško. Rijetko tko može živjeti isključivo od trenerskog posla.

Osim njih postoje i loši treneri. Nasilnici i zlostavljači koji ne bi smjeli raditi s djecom niti u klubovima. Koliki će biti omjer takvih ljudi ovisi o svima nama. Moj stav je da je i jedan previše.

Edukacija i sustav kontrole su iznimno važni. Što imamo više educiranih trenera koje kontrolira objektivan sustav to su mladi sportaši sigurniji.

Savez, klubovi, roditelji te igrači trebaju zajednički raditi na suzbijanju problematičnih ponašanja. Do sada je to išlo u pozitivnom smjeru. U odnosu na devedesete godine , svijest ljudi se promijenila. Nadam se da će tako i ostati. Jer djecu treba dati educiranim trenerima u ruke, koji su se ostvarili bar na jednom polju- školskom.