“I do not like football, it is just my profession.”

Gabriel Batistuta

Utakmice po svojoj definiciji bi trebale biti zabavne aktivnosti u kojoj se dvije ekipe natječu. One to čine tako da koriste svoje mentalne i fizičke sposobnosti igrača poštujući jasno definirana pravila igre. To je kratka i jasna definicija na koju je relativno lagano odgovoriti. Puno teže je dokučiti zašto se ljudi takmiče?

Odgovor na to pitanje nije nimalo jednostavan, niti jednoznačan. Sportaši imaju svoje razloge zbog čega stupaju na razna natjecanja. Koristi od igranja utakmica ima mnogo. S takmičenjem razvijamo razne vještine i sposobnosti, podižemo samopouzdanje, gradimo ugled te se može financijski profitirati.

Vrhunskim sportašima pobjede na takmičenjima donose ogroman ugled u društvu. Oni pomoću njega šire svoj utjecaj što im daje moć. Uz to planetarna ili nacionalna popularnost može zaštititi osobu od loših situacija. Zvijezdama se često zna progledati kroz prste u slabije razvijenim demokracijama.

U tom smislu profesionalci mogu pronaći razlog da igraju nogometne utakmice kada su ozlijeđeni ili bolesni. Također mogu opravdati svoj nastup u trenucima kada nisu potpuno psihološki spremni. Ipak i oni su samo ljudi. Amateri će teško riskirati svoje zdravlje za nastup. Oni igraju prvenstveno zbog ”gušta”. Ako netko trpi bolove bilo tjelesne ili duševne iznad granice vjerojatno će odgoditi svoj nastup.

Dolazimo do pitanja kada bi djeca u školi nogometa trebala nastupiti na utakmicama, a kada taj nastup nema smisla? Ono što moram naglasiti da maloljetnici nastupaju na utakmicama prvenstveno kako bi razvijali svoje vještine i sposobnosti. Što su djeca mlađa to je naglasak na razvijanju vještina veći. Osim vještina djeca igraju iz drugih razloga, ali treba voditi računa o tome koji je primarni razlog.

Loše psihičko i fizičko stanje

Trenuci u kojima se osjećamo savršeno su iznimno rijetki. Prolazimo kroz životne situacije u različitim stanjima i raspoloženjima. Neka su bolja, druga lošija. Ipak da bi nastup na utakmici imao smisla moraju se zadovoljiti određene granice. Te granice se razlikuju od osobe do osobe. Djeca reagiraju sebi svojstveno na okolnosti.

Ako postavimo kao primaran razlog razvoj mladog nogometaša kao razlog za igranje utakmice onda ćemo voditi računa u kojem stanju ga šaljemo na utakmicu. Nespremni igrači produbljuju ozljede. Može doći do ozbiljnih i dalekosežnih zdravstvenih komplikacija ako nismo spremni za sportske izazove. Uslijed povreda ne dolazi do razvoja vještina. Pauze uzrokuju stagnaciju u razvoju ili čak prekid karijere.

Smetnje ne moraju biti isključivo fizičke. One mogu proizaći iz problema sa psihom. Igrači usred životne traume mogu biti izloženi velikoj emotivnoj boli. Ponekad je nogomet izlaz iz problema, ali ne uvijek i za sve. Stres može nadvladati samog sportaša. U stanju velike anksioznosti i straha čovjek se ne razvija.

Organizam traži način da preživi. Energija namijenjena za učenje se preusmjerava. Svatko od nas može pronaći primjer kada opterećen stresnim situacijama počinje raditi pogreške, izgubi kontrolu nad sobom, zaboravlja ili se ne može sjetiti gdje je ostavio ključeve. U takvom stanju je bolje zaobići utakmicu.

Ako igrač nije dobio odgovarajuću minutažu

Nogomet nije egzaktan. Ne možemo tvrditi koliko bi igrači trebali igrati na pojedinim utakmicama. To je kao kad pitamo koliko bi lijeka trebao dobiti neki pacijent? Pri tome moramo uzeti u obzir dob, fizičku građu, okolnosti te reakcije imunosnog sustava. Ono što je sigurno da bi minutažu na utakmicama trebalo pažljivo dozirati.

Bez dovoljno jakog stimulansa nema pozitivnog odgovora. Pretjerano opterećenje izaziva negativan odgovor. Takvo stanje je lošije od onoga kada izostane reakcije. Upravo zbog toga treneri bi trebali dozirati količinu igre i prilagođivati ju pojedincu. Kao što liječnik propisuje terapije svojim pacijentima.

Igranje na utakmicama po pet ili deset minuta rijetko kad ima smisla. Kod početnika je teško pronaći situaciju u kojoj dijete igra svega nekoliko minuta, a da pozitivno utječe na razvoj. Obično degradira samopouzdanje i narušava sliku samog nogometaša. Bombardiranje igrača s utakmicama mogu nadilaziti sposobnost tijela da se oporavi. Pogotovo kod starije djece. Rezultat može biti fatalan. Kronični umor i teške ozljede.

Igranje utakmica bez pripreme

Kada govorimo o razvoju mladih sportaša svako natjecanja služe kako bi kontrolirali njihov razvoj. Kroz utakmice dobivamo povratne informacije o primjeni vještina koje smo uvježbavali na treninzima.

Prva utakmica može biti inicijalna. Svaka sljedeća je odgovor na trening. Kao i u matematici. Najprije slijedi uvježbavanje zadataka, nakon koje slijedi provjera znanja. Na provjeri se testira isključivo gradivo koje je bilo uvježbavano prije ispita.

Nogomet nije matematika ali princip pripreme i testiranja je isti za oboje. Trener kroz tjedan postavlja nogometne zadatke pred igrače. On ih trenira da tako da ih igrači nauče rješavati. Zadaci su konkretni. Nakon toga slijedi utakmica na kojoj se trener koncentrira na te iste zadatke.

Mnogi nogometaši dođu na utakmicu nespremni. Razlog tome je loše planiranje treninga. Igrači ne rade specifične zadatke pred utakmicu. Drugi stvar je da između utakmica je kratak vremenski period u kojem se ne stignu uvježbati situacije. Treći problem je da treneri vježbaju jedno na treningu dok na utakmicama su fokusirani i ocjenjuju nešto sasvim drugo.

Nema smisla raditi ispit bez vježbanja matematike, kao što nema smisla djeci ubacivati ispite bez da im damo period za vježbanje. I na kraju nema smisla testirati jednadžbe dok su djeca u pripremi radila geometrijske zadatke.

Mnogi nogometaši dođu na utakmicu nespremni. Razlog tome je loše planiranje treninga. Igrači ne rade specifične zadatke pred utakmicu. Drugi stvar je da između utakmica je kratak vremenski period u kojem se ne stignu uvježbati situacije. Treći problem je da treneri vježbaju jedno na treningu dok na utakmicama su fokusirani i ocjenjuju nešto sasvim drugo.

Zaključak

Osnovni smisao dječjih utakmica je prijenos stečenih vještina i znanja s treninga u natjecateljske uvjete. Utakmice služe djeci za stjecanje iskustva, dok pomoću utakmica treneri prate stanje igrača i njegov razvoj. Kako odgovara na postavljene zadatke i kojom brzinom usvaja novo gradivo.

Na utakmicama se modelira i gradi sportski karakter. Utječe se na ponašanje djece kako bi mogla kontrolirati svoje emocije u izazovnim situacijama. Kada imamo kontrolu emocija imamo i kontrolu misli odnosno igre.

Kada imamo igrače koji se osjećaju fizički i mentalno loše trebamo im dati prostora da se oporave. Samo tada će imati kapaciteta za učenje. Bez iskustva nema napretka. Praksa je osnova igranja nogometa. Svakom djetetu treba na ispravan način dozirati igranje.

Djeca sa svojim trenerima i ekipama trebaju raditi na konkretnim nogometnim zadacima prije utakmice. Svaki sudionik treba dobiti upute prije utakmice s dovoljnom količinom situacija kako bi ih mogao primijeniti na samoj utakmici.

Da bi utakmica imala smisao igrač bi trebao imati dovoljno prilika da na njoj izvede one radnje koje je uvježbavao na utakmici. Pri tome bi trebao biti opterećen poticajnom količinom stresa koju psiha i organizam može podnijeti.