Never underestimate anyone is most dangerous then arrogance

David Baird

Sport zna biti zarazan, pogotovo onaj loptački. Ima nešto izazovno u manipulaciji predmetima što privlači djecu. Lopta će ih toliko očarati da će neka djeca provesti sate hvatajući ju, bacajući, stišćući i napucavajući ju. Igra je jedan od najboljih načina za povezati se s djetetom. S toga ne čudi da bi se tate i mame željele loptati i igrati s djetetom. Nogometanje se nameće kao jedan od prvih izbora zbog kulture u kojoj se nalazimo. Ali odakle početi?

Ovo je pitanje s kojim se muče neki treneri jer ne znaju od kuda bi počeli. Iako se čini jednostavnim na prvu ovo je pitanje koje iziskuje promišljanje. Koja je prva vježba koju mladi nogometaš treba svladati? Da li je to dodavanje, udaranje ili dribling? Što je osnova nogometa? Mnogi roditelji imaju želju i volju za igranjem sa djecom,ali ne mogu pogoditi sa sadržajem pa zapnu. Na kraju igra može biti sve samo ne zabavna.

Kako bi početnicima koji se tek susreću s nogometom učenje imalo smisla potrebno je odrediti polazišnu točku. To se postiže ako definiramo što je osnova nogometa. Referentno mjesto od kuda krećemo nekoga podučavati. Nogomet je po svojoj definiciji igra. Zbog toga je nogometna igra polazišna točka u učenju nogometa. Od nje kreće sve.

Početna točka

Prvi korak je postaviti djecu u igru. Za nogometnu igru igraču trebaju pravila, teren, golovi, suigrač i protivnici. Pravilima, terenom, golovima i brojem igrača možemo i trebamo manipulirati. Pravila mogu biti jednostavnija, teren manji, broj igrača se može reducirati kao i veličina golova.

Ovisno o iskustvu igranja ali i dobi početnicima bi trebalo olakšati igru u odnosu na iskusnije. To se postiže povećanjem volumena golova ili broja golova kako bi se lakše postigao gol. Kod njih je važno da ima puno golova jer djeca u minuti zaborave primljeni pogodak, dok onog kojeg su zabili se mogu sjećati cijeli život. Povećava im se relativna površina terena u odnosu na dob kako bi imali više prostora. Još nisu dobro ovladali kontrolom lopte pa da im ne bježi često van. Igra se organizira s minimalnim ili malim brojem suigrača i protivnika. Tako se brže stječe iskustvo igranja. Sudjeluju u igri s više akcija.

Djete za nogomet treba biti zrelo, mentalno i fizički. Uvjet je da su mu kretnje koordinirane. Trebao bi moći trčati, skočiti i pasti. Imati prednju obranu rukama. Ako imamo dijete koje pokušava napasti prava vrata i obraniti svoja onda smo na dobrom putu. U slučaju da mu lopta pobjegne preko granica igrališta novopečeni nogometaš bi trebao prepustiti loptu suparničkom timu. Bar na znak trenera. Jednako tako igrač bi se u nekim granicama pridržavati pravila tako da ne hvata lopte rukom, ne udara namjerno suigrača. Uz sve to dobro je ako može shvatiti i priznati kada je izgubio bez da ga to psihološki jako ne uzrujava. Da mu nije veliki stres. Imamo li sve to dijete može pristupiti učenju nogometa.

Nogomet je po svojoj definiciji igra. Zbog toga je nogometna igra polazišna točka u učenju nogometa. Od nje kreće sve.

Što ako ne mogu igrati?

Za malu djecu, pogotovo onu vrtićke dobi od 3-6 godina vjerojatnost da neće svi moći igrati nogomet. Što je dijete mlađe, ono će imati manje razvijene kognitivne sposobnosti. Bebač će moći udariti loptu nogom, biti spretan u kretanju ,ali ako ne razumije pravila ili se ne može igrati po jednostavnim pravilima neće moći sudjelovati u igri. Da bi se nekoga podučavalo igrati nogomet on mora moći razumjeti koji je cilj igre – postići/obraniti gol. Treba znati kada dobiva a kada gubi loptu. Uz to mora shvaćati što smije a što ne smije raditi unutar igre i moći snositi posljedice za prekršaje.

Kada će točno dijete moći pristupiti učenju nogometa je strogo individualno. Postoje izuzeci kada je netko s pet godina zreliji od vršnjaka. Ipak iskustvo govori da je najveći broj djece zreo kada upisuje školu ili u predškolskoj dobi. Sve dok dijete ne može pojmiti osnove igre u svojoj glavi on ne može trenirati nogomet. On može vježbati udaranje lopte nogom, ali to nije nogometna igra. Može vježbati kretanje s loptom po prostoru, ali i to nije nogometna igra.

Klinci, bez obzira na uzrast trebaju biti sposobni se igrati s drugima. Ako nemaju tu sposobnost ne može ih se učiti nogomet. Postoji razlog zbog kojeg se fizika počinje učiti u sedmom razredu. Tada su gotovo sva djeca zrela za razumijevanje. Djeca koja ne mogu shvatiti na koji gol napadati, a na koji se braniti ili sposobnost pridržavanja pravila ne bi trebala trenirati s drugima nogomet. Osim što ga neće moći naučiti, mogu opstruirati druge u grupi.

Da bi se nekoga podučavalo igrati nogomet on mora moći razumjeti koji je cilj igre – postići/obraniti gol.

Umjesto da nezrela djeca ostanu kući i uče kako se kretati, manipulirati loptom ona se primaju u nogometne klubove. Roditelji misle da će tako njihovo dijete prije naučiti, dok neki klubovi primaju svu djecu zbog članarina. Jedini opravdan način primanja djeteta u klub je izdvajanje djece u homogenu grupu u kojoj su svi jednaki. Tada se u toj grupi ne trenira nogomet nego nešto drugo što posjeduje fragmente nogometne igre.

U slučaju da dijete ima problema s motorikom koja je baza učenja nogometa, ono ne bi trebalo trenirati nogomet. Isto vrijedi i za dijete koje nije emocionalno zrelo za takmičenje. Bolje je pričekati s upisom i raditi s djetetom na emocijama. Nogomet neće pobjeći, bitno izgraditi čvrste temelje na kojem će netko moći učiti vještine. Ti temelji se nabolje i najbrže rade unutar obitelji. Detaljnije možete pročitati u ”Kako pripremiti dijete za prvi nogometni trening?”.

Igra je osnova učenja

Ako su potencijalni nogometaši sposobni razumjeti osnovni koncept nogometne igre onda ih treba staviti u nogometni okvir. Taj okvir treba biti prilagođen njihovom sposobnostima. Unutar igre možemo analizirati sve što nam je potrebno. Tu se može ocijeniti gotovo sve. Kako nogometaši igraju u fazi napada i obrane. Kako reagiraju kada vode ili gube. Koliko su kompetitivni i kako zapravo surađuju s drugima.

Potpuno nogometno skeniranje se može napraviti s dobrim djelom predškolske djece i prvašića. Takav presjek je jedino moguć u situacijskim uvjetima. Uz to on je neophodan i dovoljan za početnu analizu sposobnosti. Kako bi analiza bila preciznija igrače je potrebno staviti u različite okvire unutar same igre. Dati mu da igra u igri gdje je superioran i u podređenom položaju. Testirati ga u vježbama u kojima je fokus na napadu, pa zatim u obrani. Dati mu priliku da pokaže što zna bez uputstava, te zatim promatrati kako reagira na zadatke.

Treći korak

Nakon što smo kroz igru došli do analize pojedinca i ekipe kreće podučavanje nogometa. Što će trener prvo podučavati ovisi o percepciji trenera. On kao nogometni stručnjak na temelju viđenoga treba odrediti prioritete. Sukladno s kvalitetom vještina i sposobnostima djece trener će se odlučiti koji će segment igre preterirati.

Kada su u pitanju početnici naglasak je obično na igri u napadu. Osim što je takva igra zanimljiva djeci ona najbolje djeluje na razvoj. Da ne bude zabune djeca bi trebala vježbati i obranu i tranziciju samo što na napad bi trebao biti veći naglasak. To se očituje u vremenskim omjerima podučavanja.

Tako možemo očekivati da će dijete na prvim treninzima imati veliku količinu nogometne igre. Najviše informacija početnici bi trebali dobivati vezanih za igru u napadu. Ipak to ne mora biti slučaj. Postoje izuzeci kada je trener u samom početku fokusiran na obranu. Kratkoročno nije pogrešno. Pogrešno može biti nešto sasvim drugo.

Pogreške u određivanju sadržaja za početnike

Ako znamo da je referentna točka u podučavanju igrača nogometna igra onda možemo pretpostaviti dvije najveće greške. Djecu koja nemaju kapacitete za nogometnom igrom podučavati u uvjetima igre. Drugo je djecu koja mogu učiti iz igre degradirati ih da ih podučavamo elemente koji nisu igra.

U predškolskoj dobi značajan broj djece ima sposobnost da igra nogomet. Sa šest godina većina njih će razumjeti koncept igre. Branit će svoj gol i napadati suparnička vrata. Očekuje se da će se u toj dobi moći pokoriti trenerskom autoritetu i prihvatiti pravila.

Imamo li dijete koje razumije igru, onda imamo nogometaša koji može i treba učiti igrajući. Postavimo li trening tako da djeca ne uče kroz igru, odnosno da nemaju većinu sadržaja na treningu u kojima igraju nogomet, možemo trajno naštetiti razvoju nogometaša.

Uzimajući vrijeme za nogometnom igrom reduciramo napredak igrača. To često dovodi do stagnacije ili usporenog rasta vještina. Unatoč tome zamjetan broj trenera zanemaruje igru i sadržajno puni treninge pogrešnim omjerima. Razlog tome je klasična percepcija učenja nogometa.

Druga pogreška je ona kada nogometno nezrelu djecu uključimo u igru. Nezrelost ima češće korijen u psihološkoj zrelosti. Ona ne mogu razumjeti većinu onoga što se oko njih zbiva. To dovodi u nekim slučajevima do ozbiljnih frustracija. U takvom stanju stresa se ne uči nogomet. Stvara se otpor prema njemu.

Ako znamo da je referentna točka u podučavanju igrača nogometna igra onda možemo pretpostaviti dvije najveće greške. Djecu koja nemaju kapacitete za nogometnom igrom podučavati u uvjetima igre. Drugo je djecu koja mogu učiti iz igre degradirati ih da ih podučavamo elemente koji nisu igra.

Zaključak

Nogomet je igra koja se može učiti na razne načine kao što su gledanje, kontempliranje ili sudjelovanje. Upravo je iskustvo i prakticiranje najbolji način za početak učenja. Zbog toga treba početi s jednostavnom igrom u kojoj sudjeluje manji broj igrača na prostoru koji dopušta lakše kontroliranje lopte.

Trener bi trebao modelirati pravila igre i tako učenje usmjeriti u smjeru obrane, napada i prelaska iz obrane u napad. To se radi manipuliranjem s brojem igrača, zadacima i pravilima. Što će se prvo učiti i na kojoj razini ovisi od analize sposobnosti igrača i trenerovih prioriteta. U praksi je uobičajno da se fokus obuke početnika stavi na napadačke situacije.

Djeca koja ne mogu sudjelovati u igri ne mogu niti bi trebala učiti igrati nogomet. Za učenje nogometa su potrebni preduvjeti kao što su psihomotorička i emotivna zrelost. Takva djeca uče udarati loptu nogom, kretati se u prostoru ili ponašati se i odnositi prema treneru. Zabluda je takve vježbe smatrati nogometom.

Usprkos tome mnogi treneri, da ne govorim roditelji, ne vide razliku između dodavanja i udaranja lopte. Udaranje lopte nije nogometni element jer se ne događa u kontekstu nogometne igre. Zbog toga su mnogi početnici uskraćeni. Oduzima im se vrijeme učenja nogometa u zamjenu za vježbanje elemenata koji ne sadrže nogometnu igru.

Ono što je najvažnije kad imate početnika nogometaša je da prepoznate moment u kojem on može prijeći s treniranja elemenata iz nogometne igre na samu igru. Tada igra postaje prioritetna za učenje. Također je važno shvatiti da igra za početnike treba biti jednostavna u smislu pravila i zadataka.