The world cup is a very important way to measure the good players, and the greatest ones. It is a test of a great player.

Pele

Brazilci su posebni

Brazil, najveća zemlja na južnoameričkom kontinentu i peta površinski po veličini u cijelom svijetu iza Rusije, Kanade, SAD i Kine. Gotovo cijeli europski kontinent stane u njega izuzmemo li dio koji pripada Rusiji.

Velika zemlja koja je bogata prirodnim ljepotama i nogometnom poviješću. Nijedna zemlja, do sada, nije uspjela osvojiti toliko svjetskih prvenstava i podariti nogometnih zvijezda svijetu kao što je to uspjelo Brazilcima.

Zlatnu loptu, prestižno priznanje za najboljeg nogometaša. su osvajali brojni igrači iz cijelog svijeta poput Nijemca Matthiasa Sammera, Engleza Mihaela Owena, Čeha Pavela Nedveda ili Talijana Fabia Cannavara. Sve su to bili vrhunski igrači na različitim pozicijama u svojim ekipama. Pogledamo li najbolje Brazilce zamijetit ćemo nešto sasvim drugo. Oni su svi od reda bili čarobnjaci lopte. Na popisu najboljih iz zemlje sambe nećete pronaći ni jednog vratara ili braniča. Sve sami napadači, kreativci, umjetnici koji dodaju nogometu novu dimenziju. Rekao bi onu duhovnu. Zbog njih nogometna igra izgleda božanstveno.

Kroz povijest iz Brazila bi se redovito pojavio genijalac koji bi obilježio jednu nogometnu dekadu počevši od Pelea, Socratesa, Romarija, Ronalda, Ronaldinha i u zadnje vrijeme Neymara. Bez njih bi nogometni svijet bio siromašan.

Koja je tajna Brazilskog uspjeha?

Što je to što daje Brazilu određenu prednost nad drugim zemljama i čini ga posebnim. Da li je to klima, ekonomska situacija, tradicija, kultura, genetika ili nešto drugo. Možda nije ništa od toga ali je vjerojatnije da je od svega po malo.

Netko će reći da Brazil uopće nije poseban. Ona je najveća zemlja na svijetu u kojoj je nogomet najpopularniji sport. U takvom slučaju se očekuje da iz nje dolazi najveći broj kvalitetnih nogometaša. Brazil je velik površinom, ali njegova populacija nije gusto naseljena. Tako ispada da Brazilaca ima samo dva i pol puta više od Nijemaca i tri puta više od Britanaca. To i nisu toliko veliki omjeri.

Popularnost nogometa i tradiciju koju zauzima u nekoj zemlji ne možemo uzeti kao jedini prediktor uspješnosti. Britanija ima najdužu nogometnu tradiciju i ulaže ogromna sredstva u nogomet, ali opet ne mogu se sjetiti ni jednog igrača koji je tako zaludio nogometni svijet kao što su to znali učiniti Brazilci. Nizozemska ima tri puta manje stanovnika od Britanaca što proporcionalno odgovara razlici između otočana i Brazilaca. Po tome bi se moglo zaključiti da će Oranje izbaciti manje zvijezda od susjeda na sjeverozapadu Europe ali to jednostavno nije tako. Nizozemci imaju bolje nogometaše.

Brazil je dom najveće šume na svijetu Amazone. Velik dio zemlje prekriva amazonska prašuma. U nekim dijelovima zemlje civilizacija još uvijek nije kročila. U unutrašnjosti zemlje ima manje stanovnika i nogomet nije toliko zastupljen. Za razliku od europskih zemalja gdje se nogomet može igrati iza svakog ugla bilo na vanjskim ili unutrašnjim igralištima u Brazilu to nije slučaj. Nogomet se u Brazilu igra najviše na potezu između uz obalu gdje se nalaze najveći gradovi. Iz tog dijela dolaze gotovo sve najveće brazilske zvijezde.

Većina zemlje nije razvijena. Bez obzira na tropsku klimu travnata trava je luksuz koji veći dio građana si ne može priuštiti, što se ne bi moglo reći za Britance. Kod otočana trava je ravna, fino pokošena i najzelenija dok su im nogometne vitrine prazne. Naganjanje lopte po prašnjavim igralištima u favelama je slika koja nabolje oslikava brazilsku rekreaciju. To je daleko od klimatiziranih dvorana s umjetnom travom kakve su karakteristične za razvijeni sjeverni dio starog kontinenta. Za razliku od finog cvijeća izgleda da nogometne zvijezde niču iz prašine i betona.

Nije svugdje suho, ogromna prašuma je u unutrašnjosti. Zbog toga velikim dijelom zemlje haraju opake bolesti poput malarije. Loša infrastruktura uključujući onu nogometnu, siromaštvo i visoka stopa kriminaliteta u predgrađima s kojima se susreću milijuni djece. Usprkos svake godine se iz Brazila u Europu transferira mnoštvo mladih Brazilaca kojima se lijepe etikete majstora lopte. S pravom se pitamo što to onda ima Brazil, a ostatak svijeta nema?

Samba

Brazil ima sambu. Za vrijeme svjetskih prvenstava imam osjećaj da se dio čarolije s festivala u Riju seli na tribine. Tamo možemo vidjeti navijače u žutim nošnjama kako bodre svoju ekipu u ritmovima sambe. I zasta gledajući koordinaciju njihovih igrača na terenu možemo dobiti dojam da oni plešu s loptom.

Dokazano je da je osjećaj za ritam faktor koji određuje fizičku inteligenciju čovjeka. U Ajaxovoj nogometnoj akademiji godinama se koristi aerobik kao sredstvo u edukaciji mladih nogometaša. Poznavatelji zagrebačkog nogometa poznaju Tamaru Despot instruktoricu plesa koja je godinama radila u Dinamu u radu sa najmlađim igračima. Ona je uspješno preslikala znanja iz plesa i implementirala ga u kondicijsku pripremu djece u nogometu kao nitko do tada u Hrvatskoj.

Glazba u jednom ili u drugom obliku postoji svugdje na svijetu. Znamo da dijete može prepoznati ritam još u majčinoj utrobi i zaplesati. Pogotovo ako majka pjeva, svira ili je na koncertu. Neosporno je da se motorika bolje razvija uz ritam. U nogometu se to naviše osjeti u driblinzima. Oni su najteži segment nogometne igre gdje je potrebna elastičnost, brzina, pravovremenost, koordinacija kako doživljaj cijelog tijela i okoline.

Da li slušanje sambe Brazilcima značajno pomaže u njihovim vještinama ne možemo znati. U ovom trenutku možemo samo špekulirati. Ono što je sigurno da plesanje u normalnim okvirima pomaže u razvoju djeteta.

Copacabana

Jedna od prvih asocijacija na Brazil je svjetski poznata pješčana plaža u Riju. Smještena je na južnom djelu grada te se proteže preko četiri kilometra. Na njoj se može vidjeti more ljudi kako se zabavljaju. Osim kupanja najpopularnija zabava je ona s loptom. Udaranje lopte na pijesku ima svoje čari. Bilo da se udara rukama igrajući odbojku ili nogom igrajući nogomet. Nogometnih verzija igranja na plaži je nekoliko a najpopularnije su nogomet na pijesku i nogoodbojka ili nogotenis.

Igranjem nogometa na pijesku i nogotenisa kod igrača se razvijaju vještine koje su itekako cijenjene u klasičnom nogometu. Osjećaj za loptu i prvi dodir je jedna od njih. Tehnički se bruse sve udarci iz zraka poput svih vrsta volej udarca, škarica, škorpiona, udaraca glavom i ostalih.

Izložimo li dijete učestalom igranju nogotenisa njegova koordinacija i agilnost će se razviti. Igranje te igre zahtjeva puno brzih promjena smjera. Pokreti cijelog tijela moraju biti usklađeni kako bi se izašlo na loptu u pravo vrijeme i kasnije se s njom prebacilo mrežu. Nogotenis od igrača traži da budu opušteni i elastični. Tu nema mjesta ukočenosti i grubim pokretima.

Poučen iskustvima iz Brazila na svojim treninzima sam često prakticirao igranje nogotenisa koji mi je dugoročno donosio bolje rezultate od koordinacijskih ljestava. Objašnjavam to tako jer je nogotenis bliži nogometnoj igri od kapica, čunjeva i ljestava. Pokreti kojima se služi dijete su nepredvidivi i vrte se oko lopte. Osim velikog broja promjena smjera pojavljuje se i velik broj udaraca po lopti što pogoduje tehnici. Takva igra se može duže prakticirati jer je zabavnog karaktera i zbog većeg broja ponavljanja je efektna.

Da li kultura igranja na pijesku pomaže igračima koji žive u Brazilu? Odgovor je pozitivan. Ipak plesanje kao i igranje nogotenisa ili nogometa na pijesku može doći samo kao desert nogometnoj igri. Ona pomaže da se oplemeni nogometno znanje, a ne da se nauči sam nogomet.

Nogometna tradicija

Pet je puta do sada Brazil osvajao naslov svjetskog prvaka kroz povijest. U najpopularnijoj igri na svijetu lakše je osvojiti naslov svjetskog prvaka ako imaš manji broj nogometaša nego ako nemaš nogometnu kulturu. Zbog toga je naš Igor Štimac dok je obnašao izborničku ulogu bio s Hrvatskom u top deset najboljih reprezentacija svijeta. Odlaskom na klupu Indije bori se da uopće uđe među stotinu najboljih. Indija je druga po veličini po broju stanovnika i jedno njihovo veće selo broji više ljudi nego naš Zagreb. Bez obzira na veliku razliku broju stanovnika Štimac može biti sretan ako pobjedi Hong Kong. Zbog kulture je vjerojatnije da će Slovenija osvojiti svjetsko prvenstvo od Kine. Bar na kladionicama.

Koliko znače uspjesi naše reprezentacije za nogomet nabolje se vidi iz primjera dviju najvećih hrvatskih generacija. One brončane iz Francuske i srebrene iz Rusije. Razlika između ta dva uspjeha je točno dvadeset godina. U vrijeme kad je Zvone Boban predvodio našu momčad prema prvom povijenom uspjehu u nogometu Luka Modrić je imao 13 godina i započinjao je svoju karijeru sanjajući da će jednog dana biti u Zvoninoj ulozi. Nitko me ne može uvjeriti da Brončani nisu prokrčili put srebrenima. Oni su pokazali da se može. Oni su bili iskra koja je zapalila srca tadašnjih dječaka, a današnjih junaka.

Brazil ima sve kao i Hrvatska. I tradiciju i igrače i uspjehe umnoženo za najmanje pet puta. Stoga ne čudi što je tako velik. Da li bi Hrvatska imala tolike uspjehe da ima toliko igrača na ovu našu nogometnu kulturu? Možda i bi, ali ne mora biti tako. Vratit ću se na Englesku. Ona ima najdužu nogometnu kulturu. Dok su se na otoku poslije Old Firma mlatili navijači Rangersa i Celtica, u Brazilu i Hrvatskoj ljudi praktički nisu znali što je lopta.

U čemu je tajna?

Pa što onda rade Brazilci da Englezi ili drugi narodi ne rade? Nemojte se iznenaditi ali djeca iz Brazila provode manje vremena trenirajući nogomet nego engleski vršnjaci. Premda se na prvu ne čini tako, ova tvrdnja drži vodu i zahtjeva obrazloženje.

Netko će reći da to nije moguće i da se je osobno uvjerio kako na stotine tisuća brazilske djece naganja nogometnu loptu gdje god stigne. Na plaži, ulicama, cestama, trgovima, igralištima i dvoranama. Ne mogu osporiti tu konstataciju. Brazilski klinci zbilja provode jako puno vremena naganjajući i udarajući u loptu. Ono što tvrdim da to što oni rade na ulicama se ne zove treniranje nogometa. To se zove igranje futsala.

Futsal

Futsal je nogometna igra koja se igra na tvrdoj površini u zatvorenim i otvorenim prostorima. Za razliku od klasičnog nogometa igra se na terenu manjih dimenzija s četiri igrača u polju i vratarom. Lopta za igru je teža i ne odskače kao ona s kojom se igra nogomet zbog bolje kontrole.

Futsal je proizašao iz nogometa, ali nije nogomet. Sama riječ futsal je španjolskog podrijetla i prevedeno na hrvatski jezik bi značio ”salonski nogomet” ili ”nogomet u zatvorenom”.

Začetnik futsala je bio urugvajski učitelj 1930. godine Juan Carlo Ceriani. Igra se najprije širila latinskom Amerikom nakon čega se napravio prvi internacionalni futsal savez 1965. godine u kojeg su sačinjavale države Urugvaj, Paragvaj, Peru i Brazil.

Današnja krovna nogometna reprezentacija FIFA futsal je uzela pod svoje okrilje 1985. godine. Od tada igra dobiva današnji naziv te modernizirana i standardizirana pravila. Igra je svake godine sve popularnija te okuplja sve više igrača i navijača.

Igre u parkovima, trgovima, na ulicama i malim igralištima zovemo ulični nogomet. To je verzija igra koja je puno bliže po svojim karakteristikama futsalu nego klasičnom nogometu. Za ulični nogomet i futsal bi mogli reći da su to sestrinske igre. Karakteristike i znanja se traže od igrača u tim igrama su identične. Također način na koji utječe igranje malog nogometa na igrače nazvali ga futsalom ili uličnim nogometom je identičan i poseban.

Primjena vještina s malog nogometa na veliki daje igračima prednost u odnosu na one igrače koje te vještine nemaju. Raznolikost driblinga, savršenstvo prvog dodira ukomponirane u imaginaciju i kreaciju daju nam igrača koji svojim potezima očarava nogometne fanove.

Izloženost djece malom nogometu zbog smanjenog prostora u kojem se igra odvija povisuje brzinu razmišljanja i vještinu barataja loptom jer mu je protivnik konstantno u blizini. Na utakmici gdje ima malo igrača u polju ima puno više akcija i ponavljanja. Više igre jedan na jedan, više driblinga, više udaraca. Kontrola lopte mora biti dobra i ne trpi se igra na silu. Idealno za nogometne početnike.

Proučavajući brazilski nogomet dolazimo do zaključka kako je kultura igranja malog nogometa ključna za razvoj vještina njihovih igrača. Ritmičnost i plesanje sambe pomažu kao i udaranje lopte po pijesku međutim one nisu toliko presudne.

Ronaldo” il fenomeno” je bio najmlađi nogometaš koji je dobio zlatnu loptu ikada u dobi sa samo dvadeset godina. Nogomet nikad nije vidio toliko snažnog i eksplozivnog igrača s tako dobrim osjećajem za kontrolu lopte. Još uvijek se pamte njegovi karakteristični golovi u kojima okomito napada protivnički gol, te prolazi pored postavljene protivničke obrane kao da je nema.

Većina Ronaldovih snimaka iz djetinjstva koje ćemo na YouTube vidjeti, a prikazuju njegove nogometne početke su one gdje igra Futsal. Na tim videima se izdvaja statisti dječak koji brusi svoje umijeće driblajući na malom prostoru okružen protivničkim igračima.

Najnoviji primjer učinka futsala na vještine nogometaša je Neymar. Njegov početak je bio isključivo vezan za Futsal. Skauti Santosa su ga opazili dok je igrao dvoranski nogomet i priključili su ga u svoj omladinski pogon u dobi s 12 godina. Od tada je neko vrijeme paralelno trenirao futsal i nogomet. On je prvi igrač u svijetu za čiji je transfer klub platio odštetu veću od 200 000 eura kada je prelazio iz Barcelone u PSG.

Primjera igrača gdje su djeca razvila svoje vještine igrajući mali nogomet na ulici ili u dvorani je mnogo. Futsal kao organizirani sport je relativno mlad i stoga što idemo dalje u povijest to nam više igrača dolazi s ulice.

Još prije 30 godina dobna granica za ulazak u nogometni klub u hrvatskoj je bila 12 godina. Do tada su djeca iz Hrvatske igrala nogomet na ulicama i parkovima. Sjećam se svojih početaka nogometa. Trenirao sam tri puta tjedno po sat vremena nogomet u klubu, a igrao sam ga sedam puta tjedno po tri sata na ulici, dvorištu i igralištu pored škole. Većina nogometne vještine je bila usvojena prije upisa u školu nogometa. To što je trener postavio nekoliko štapova i desetak kapica koje smo preskakali nije bilo presudno s obzirom na to da smo igrali mali nogomet daleko više nego što smo trenirali klasičan nogomet u klubu.

Baš poput Brazilaca i hrvatski nogometni asovi su vještine stjecali na malom nogometu. U Zagrebu su ga danonoćno haklali legendarni Marko Mlinarić i Cico Kranjčar, u Osijeku Davor Šuker, Nenad Bjelica, Igor Cvitanović dok su Split i Dalmacija poznati kao centar malog baluna. Teško se danas prošetati ulicama Splita a da se gotovo iza svakog ugla ne zamijeti grupica djece koja igra na ”male branke”.

Hrvatska voli mali nogomet, u sličnoj mjeri kao i Brazil. U Hrvatskoj je rođen najbolji strijelac svjetskog prvenstva u Francuskoj i najbolji igrač svjetskog prvenstva u Rusiji. To su dvije najveće individualne nagrade na najvećoj smotri nogometa. Takva priznanja su oduvijek bila rezervirana za određene zemlje poput Brazila, Argentine, Španjolske, Njemačke, Italije ali nisu ih često osvajali Škoti i Englezi.
Vjerujem da je to upravo zbog tradicije igranja malog nogometa.

Zanimljivo je pogledati kako danas izgledaju države poredane po rejtingu u futsalu. Rejting se dobiva zbrajanjem bodova koji se dodjeljuju kroz pobjede nad drugim reprezentacijama. Naviše bodova vrijede pobjede na velim natjecanjima.

Fifa muški futsal rejting za cijeli svijet

1. Španjolska
2. Brazil
3. Argentina
4. Rusija
5. Portugal

Možda nemaju najbolje momčadi ali Španjolska, Brazil, Argentina i Portugal imaju najvještije nogometaše u nogometnim reprezentacijama. Od prvih pet momčadi jedino unutar momčadi Rusije ne možemo pronaći velike nogometne zvijezde.
Hrvatska je odlična i nalazi se na osmom mjestu ljestvice. Ono što je za pretpostaviti konzervativni Englezi (ali i Nijemci) nemaju kulturu igranja malog nogometa. Skloniji su tradiciji i svojoj zelenoj travi na kojoj igraju velike mase od igre na malim betonskim uličicama i trgovima.

Kako pomoći novim generacijama nogometaša?

Kad je Brazil bio deklasiran od njemačkog stroja na domaćem terenu slavni Pele je zaplakao poslije utakmice. Nijemcima je bilo jasno zašto su pobijedili. ”Mi nemamo velike nogometne zvijezde, ali zbog toga imamo jednu veliku uigranu momčad. Pele nije toliko plakao zbog poraza, plakao je jer nije znao zbog čega je Brazil bio tako loš.

Možda je razlog taj što djeca u Brazilu igraju sve manje Futsal. Bogati klubovi i brojni skauti spuštaju dobnu granicu i uzimaju sve mlađe talente gurajući ih u svoje akademije. Tako talentirani Brazilci igraju manje ”malog nogometa” u favelama, dok se udio treniranja povećava.

U hrvatskoj je slična situacija. Parkovi su pusti jer roditelji ne dopuštaju djeci igranje bez nadzora. Današnje generacije djece su zamijenile neobavezno igranje s igranjima nogometa na konzolama. Sve veći je omjer organiziranog igranja nogometa u klubovima, dok mali se nogomet na ulicama polako gasi u urbanim mjestima.

Nogometni savezi

Zagrebački nogometni savez je reagirao promjenom pravila za zagiće. Nogometašima kategorije U-9 je smanjio veličinu terena i broj igrača u polju. Prije te odluke je bilo devet igrača u polju. Tako se pomoglo u razvoju. Sedam igrača u polju je bolje od devet ali i dalje brojka igrača u polju nije optimalna za razvoj. Djeci bi više odgovaralo da igraju futsal ili mali nogomet s pet igrača u polju.

Sijedeći korak koji savez treba razmisliti da se odgodi dobna granica kada djeca kreću u natjecanja na velikom terenu. Postoje osnovane indicije da nam mlađi pioniri prerano ulaze u natjecanja 11 na 11. Veličina golova i terena ne odgovara fizičkim sposobnostima većine nogometaša s trinaest godina. Promjena pravila se razmatra već godinama, ali promjene dolaze sporo.

Treneri

Treneri zanemaruju činjenicu da se stil života, pogotovo onaj u gradovima promijenio. Zbog smanjenog udjela igranja malog nogometa izvan treninga treba povećati igranje nogometa unutar treninga. Kad neko dijete igra svakodnevno dva sata nogometa na ulici ili školskom igralištu onda nije toliko važno da li ga na treningu igra deset ili dvadeset minuta.

Danas bi se glavnina treninga mlađih uzrasta trebala vrtjeti oko igranja nogometa. Ipak nam se događaju pogubne situacije da treneri završe trening bez igranja nogometa ili da klinci igraju nogomet svega nekoliko minuta.

Druga greška koju rade treneri je nepoštivanje pravog omjera broja igrača prilikom igranja nogometa o čemu možete pročitati u tekstu ranije objavljenom na blogu.

Na trenerima je da se prilagode vremenu i primjenjuju suvremene metode treninga koje su već ranije usvojene od njihovih kolega.

Roditelji

Na roditeljima ostaje zadatak da potiču igranje nogometa izvan trenažnih aktivnosti. Ako mogu da osiguraju sigurne uvijete u svojim mikro sredinama kako bi njihova djeca imala ono što im treba za nogometni razvoj.

Pogreške koje rade roditelji je da upišu dijete u nogomet i tako smatraju da je dijete dobilo dovoljnu količinu sportskih aktivnosti i fizičkih podražaja što je krivo. Zbog toga roditelj može postati pasivan unutar kuće u smislu da ne potiče dijete na igru. Umjesto toga mu nudi sadržaje poput televizije ili videoigara koje su štetne za njegov razvoj.

Savjetujem da se aktivno uključite u igru s djetetom dok se ono još ne može socijalizirati. Provodite što više vremena na otvorenom ako nemate dvorište. U trenutku kada dijete krene u prve razrede osnovne škole organizirajte se s drugim roditeljima u vašoj sredini tako da su djeca dobiju mogućnost provedbe vremena na otvorenom uz siguran nazor odraslih osoba.

Klubovi u koje ste upisali djecu znaju požuriti s treninzima i natjecanjima gdje sudjeluje više igrača od optimalnog broja. Birajte klubove i trenere koji svaki trening prakticiraju igranje nogometa u manjim skupinama igrača.

Zaključak

Za razvoj nogometnih vještina su potrebni određeni uvjeti. Djeca trebaju imati što više iskustva igranja nogometa tako da za vrijeme igranja imaju što više akcija. Igrajući na ulici djeca nisu ograničena vremenom kao u klubovima. Sadržaji koji se nude u klubovima nisu uvijek nogometni ili ne prevladava nogomet.
Kad u nekoj igri sudjeluje manji broj igrača onda ti igrači u istom vremenskom periodu imaju više dodavanja, oduzimanja i udaranja lopte.
Ako smanjimo prostor u kojem igraju onda nogometašima oduzimamo vrijeme za donošenje odluka i tako ih prisiljavamo da podignu razinu brzine, odnosno kvalitetu igre.

Brazilska djeca, ali i Španjolska i Portugalska upravo takve uvjete dobivaju kroz ulični i mali nogomet. Dok dolaze u klubove pojedinim igračima, zbog igranja malog nogometa, razina tehnike je toliko visoka da djeluju po nekoliko godina starije od svojih vršnjaka.

Djeca koja isključivo treniraju mali nogomet i zatim se žele prebaciti na veliki nogomet imaju svoje nedostatke. Najveći problem se može javiti u osjećaju za prebacivanje igre. Bez obzira na takve i slične probleme koristi od igranja Futsala su mnogo veće od mana. Takav nogometaš će se uz kvalitetan rad brzo prilagoditi igranju klasičnog nogometa i prestići igrače iz svoje generacije.

Kao roditelj budite upoznati o tome koliko vremena vaše dijete igra Futsal i mali nogomet izvan kluba. Raspitajte se koliko je Futsal odnosno igra s malim omjerom igrača kao 4 na 4 zastupljena na samom treningu. Ne forsirajte prelazak vašeg djeteta na igru 11 na 11, nego ju pokušajte odgoditi.

Koliko god se čini nevjerojatnim, samo treniranje klasičnog nogometa na organiziranim treninzima u kojim sudjeluje veći broj igrača nego što je predviđeno za tu dob, te igranje na terenima koja nisu adekvatna potrebama djece, daje lošije rezultate nego da pustite dijete na ulicu da se samo bori s vršnjacima.

Želimo li imati više ”Brazilaca” u svojim ekipama moramo biti više kritični prema sadržajima koji se danas nude djeci na treningu i ponekad umjesto treniranja nogometa ponuditi djeci zadovoljstvo igranja futsala.