The story of my life is written on my skin, don’t expect to read it on my face.

David Becham

Bomba iz Kine

Odluku Kineskog nogometnog saveza da zabrani pozivanje tetoviranih igrača u nacionalnu selekciju dočekao sam sretan što živim i radim u zemlji koja se zove Hrvatska. Njihova nogometna reprezentacija je u problemima. Usprkos naporima nisu se uspjeli kvalificirati na prvenstvo u Rusiji, a propustit će i Katar.

Igračima koji imaju tetovaže zabranjuje se izrađivanje novih tetovaža. Dapače preporučuje se uklanjanje starih tetovaža ili njihovo prikrivanje za vrijeme utakmica. Klubovima se zabranjuju transferi mladih igrača s tetovažama. Sve to iz razloga ”kako bi se pojačao domoljubni odgoj te naglasio osjećaj misije, odgovornosti i časti te stvorilo reprezentaciju sposobnu za ostvarenja ciljeva uz kvalitetnu igru”.

Igračima koji imaju tetovaže zabranjuje se izrađivanje novih tetovaža. Dapače preporučuje se uklanjanje starih tetovaža ili njihovo prikrivanje za vrijeme utakmica. Klubovima se zabranjuju transferi mladih igrača s tetovažama.

Takvo obrazloženje mi liči na politički pamflet komunističke partije Kine, a ne kao neko racionalno objašnjenje kontroverzne odluke. Možda takva odluka i dovede do boljih rezultata. Kad dotakneš dno možeš samo prema gore. Također to ne garantira da postoje alternativna rješenja koja mogu biti uspješnija od torture jedne diktature.

Što nam želi poručiti Gudelj?

Nedugo zatim je izašla izjava instruktora nacionalnog nogometnog saveza Ivana Gudelja u kojoj bi zabranio tetovaže hrvatskim igračima. Gudelj je otišao još jedan korak dalje od Kineza te bi zabranio šarene kopačke i brojeve veće od jedanaest. Njegovo je uvjerenje kako bi tako nogomet i mladi nogometaši prosperirali.

Kad takva izjava dolazi od najviše osobe koja je zadužena za odgoj i strategiju razvoja nogometa u Dalmaciji i Hrvatskoj. Od bivšeg izbornika mladih nogometaša i legendarnog igrača Hajduka. Čovjek se mora zapitati da li je to zaista potrebno našem društvu? Drugo pitanje je što se krije iza misli kolege Gudelja?

Gudelj je otišao još jedan korak dalje od kineza te bi zabranio šarene kopačke i brojeve veće od jedanaest. Njegovo je uvjerenje kako bi tako nogomet i mladi nogometaši prosperirali.

Zabrana nije rješenje

Slažem se s instruktorom, da bi u konačnici, bilo bolje da se mladi ljudi u našem društvu manje tetoviraju. To isto se odnosi na sportaše. Znanstvena istraživanja nam ukazuju na korelaciju između osoba koje pate od socijalne i emotivne prilagođenosti u društvu s tetoviranim osobama.

Zbog toga su muškarci koji se tetoviraju skloniji kršenju zakona i alkoholizmu. Znamo koliko je disciplina važna za sportske uspjehe. Također smo svjedoci slučajeva u kojima alkohol doslovno može uništiti sportske karijere, ali i živote. Takvi sportaši ne mogu biti pravi uzori djeci i društvu. Pri tome ne smijemo miješati uzrok i posljedicu. Tetovaža ne radi ljude ne prilagođenima. Zbog moguće neprilagođenosti ljudi imaju potrebu da se tetoviraju.

Ono s čim se ne slažem je to da zabrana ne može biti rješenje problema. Problem se mora rješavati sustavno i korijenski. Ne tetoviraju se svi ljudi iz istog razloga. Nekim nogometašima tetovaža može pomoći u određenom dijelu karijere. Tetovaže mogu liječiti traume dobivene od fizičkih ili psihičkih ozljeda te podizati samopouzdanje.

S druge strane onaj tko je imao neki problem u mladosti (a malo je tinejdžera koji ih nemaju) taj problem je mogao razriješiti u godinama koje dolaze. Ipak tetovaža je ostala. Tetovaža može biti znak pobjede nad samim sobom. Odakle nekome pravo da se toga sportaša isključi iz sporta?

Jedna tetovaža predstavlja moju obitelj. Ima nas četvero i puno smo toga prošli zajedno. Zbog toga sam ju napravio.

Neymar

Tetovaže donose određene probleme

Problem u samopouzdanju kojeg neosporno dobivaju sportaši nakon tetovaže je što je kratkog daha. Već nakon nekog vremena entuzijazam i sreća od same tetovaže splasne. Kako bi povratio toliko neosporno samopouzdanje sportaš se često odlučuje za novu tetovažu. Ona je veća, ljepša i vidljivija. Više ”cool”. To može dovesti do ovisnosti. Tetovaža po cijelom tijelu.

Koža je najveći organ u čovjeka. Gudelj je u pravu kad kaže da svako pikanje po njoj može dovesti do komplikacija. Koža se može inficirati. Ali to su izuzeci. Ono što je neosporno je uloga kože u organskom sustavu. Koža između ostalog služi za hlađenje organizma i izbacivanja otrova iz tijela znojenjem. Bez sumnje sportaši koji su prekriveni tetovažama se otežano hlade. To zaista otežava sportsku izvedbu. Također u organizmu takvog sportaša se nakupljaju toksini.

Tetovaže sam počeo  skupljati po uzoru na Ibrahimovića. Sada ih imam preko sto. Jedna od najdražih mi je Dioklecijanova palača.

Marko Livaja

Promašena politika

Ukidanje velikih brojeva i ograničavanje boja na kopačkama mi je potpuno promašena, bez pravog pokrića i razumijevanja. To me podsjeća na zabrane igračima sedamdesetih i osamdesetih godina da nose dugu kosu. Treneri su si uzimali za pravo da ucjenjuju igrače šišanjem kako bi igrali za njihov sastav. Takve odluke se nisu davale rezultate. Možeš imati dugu kosu i pri tome pružati kvalitetne partije i zadržati muškost, zar ne?

Ono što me žalosti u cijeloj toj priči, je što jedan od odgovornih osoba za budućnost hrvatskog nogometa nema vizionarske sposobnosti. Društvo se razvija. Naravno da razvoj donosi neke nove probleme. Prekomjerna upotreba tehnologije se ne rješava odbacivanjem suvremenih uređaja poput pametnih telefona i računa. Radi se na edukaciji kako bi se djeca koristila tehnologiju sebi u korist.

Osobe koje nisu fleksibilne i ne mogu se prilagoditi novonastalim vremenima teško da će moći donijeti odluke od kojih će njihovi učenici profitirati. Uspjeh ovisi o sposobnosti adaptacije mladih igrača nogometnim zahtjevima koji će se pojaviti u budućnosti. To se ne može ostvariti jednostavnim zabranama temeljenim na mišljenjima bez pokrića.

Nitko me ne može uvjeriti da će Kina postati nogometna velesila jer će izbaciti tetovirane igrače iz reprezentacije. Jednako vrijedi i za Hrvatsku. Mi ćemo imati bolje nogometaše ako će naši instruktori pratiti uspješne zemlje i prokušane trendove. Za to su potrebni ljudi s novim idejama i sposobnostima. Oni koji prepoznaju bitne probleme od onih manje važnih.

Rezultat takvog sustava će biti kvalitetniji rad u mlađim kategorijama. U zdravijoj okruženju naša djeca će imati manje potrebe za tetovažama. Ili će se tetovirati iz sasvim nekih drugih razloga. Zbog toga je vrijeme da se u nacionalnim savezima okrenu više prema radu kao što se okrenuo zapad. Umjesto prema ”istjeravanju duhova” kako to  čini kineski savez. Svi ćemo im biti zahvalni.