Zašto mladi nogometaši odustaju od nogometa?

It is a slow process, but quitting won’t speed it up.

Ima li smisla žrtvovati se zbog nogometa?

Mnogi roditelji strepe od toga da im dijete u jednom trenutku ne prekine s treniranjem. Svaki roditelj koji je imao dijete u sustavu sporta, zna koliko je truda potrebno da se odgoji nogometaš. Za nogomet, ali i druge sportove roditelji rade žrtve.

Iz kućnog proračuna se izdvaja veća količina novca za opremu, putovanja i dodatne treninge. Za nekoga tko živi malo ispod hrvatskog standarda, a ima dijete u Zagrebu, nogomet je ozbiljna stavka u kućnom budžetu. Imamo li obitelji s više nogometaša onda je financiranje nogometnog školovanja još izazovnije.

Ne krije se sve ni u financijama. Ljudi koji imaju veća primanja mogu biti opterećeni količinom posla. Razna putovanja i poslovni sastanci mogu biti u vrijeme dok djeca treniraju. Gust tjedni raspored gdje početnici imaju po četiri aktivnosti kroz tjedan i najmanje jednu aktivnost za vikend opterećuje roditelje. I ono malo vremena koje imaju za sebe između posla troše na aktivnosti djeteta. Rijetki su oni koji imaju tu sreću da im dijete može ići na treninge i utakmice samostalno.

Odustajanje talentiranog djeteta od nogometa, nakon godina odricanja, roditeljima se može činiti kao mali životni poraz.

Nogomet otežava formalno školovanje. Količina treninga oduzima djeci vrijeme za učenje ali i za odmor. Umjesto punjenja baterija nakon škole, za nogometaše tek slijede psihički i fizički izazovi koji dovode djecu do ruba izdržljivosti.

Za razliku od drugih vršnjaka kojima vikend predstavlja opuštanje i ostavlja im prostora za nadoknadu školskog gradiva sportašima je on vrhunac napora. Odustajanje talentiranog djeteta od nogometa nakon godina odricanja, roditeljima  se može činiti kao mali životni poraz.

Roditeljska ljubav prema djeci u stanju je rastegnuti granice koje ljudska osoba može podnijeti. Ako dijele ljubav prema nogometu, onda granice zaista ne postoje. U tom trenutku će se pronaći vrijeme i način da se dijete odvede na treninge, a i financije će se prilagoditi tako da se potrebe i mogućnosti kućanstva prilagode sportu. Nogomet u tom trenu postaje dio svakodnevice jedne obitelji. S tim sportom se živi i ne preispituje se smisao postupaka. Odluke koje se donose su više iracionalne nego racionalne.

Sreća i užitak djeteta ne mogu se platiti nikakvim novcem. Ta sreća se može platiti samo ogromnim trudom i odricanjem na koje je roditelj spreman pristati. Roditelji su spremni pristati na puno toga.

Odustajanje od obiteljskih okupljanja vikendima, reduciranje godišnjih odmora, zanemarivanje i bježanje s posla su samo jedni od ustupaka koji roditelji rade na štetu sebe zbog najvažnije sporedne stvari na svijetu. Zbog svega toga nameće se pitanje, da li je stvarno nogomet toliko sporedan i ima li sve to smisla ?

Roditelji koji ne prihvaćaju toliku žrtvu pronalaze izgovor u argumentu kako su djeca još mala i ne znaju hoće li ona stvarno htjeti igrati nogomet u budućnosti. Ne žele život graditi oko nogometa, jer postoji realno gledano velika šansa da dijete iz nekog razloga odustane od nogometa. I većina roditelja ima za pravo razmišljati tako. Gledajući statistički samo mali postotak igrača izgura do kraja i realizira svoj trud.

Pogledamo li sa stručne strane, djecu uvijek mogu podijeliti u neke tri imaginarne i subjektivne kategorije. Onu djecu koja nemaju gotovo nikakve izglede da se ostvare u nogometu, djecu za koju ne možemo biti sigurni da li se mogu ostvariti i one koje imaju izvrstan nogometni potencijal. Roditeljima, koji su kud i kamo subjektivniji nego treneri, je još i teže procijeniti koliko zapravo ima smisla ulagati u svoje dijete.

U slučaju usporenog napretka većina djece će zaista i odustati od sporta. Ali to nije tako jednostavno kako se čini i ne treba brzati sa zaključcima.

Kad ste u procesu odlučivanja, da li ima smisla nastaviti ulagati u treninge vašeg djeteta, emocije su svakako bitan faktor. Ali oni roditelji koji se ne povode samo emocijama nego u tu odluku uključuju i razum, odlučuju tako da procjenjuju “rizik ulaganja “. Objasnimo to na sljedeći način.

Ako dijete igra sve bolje to znači da napreduje i da ga trebam pratiti kroz energiju i financije. Stagnira li dijete, to bi trebalo značiti da nema potencijala kao druga djeca i da jednostavno ne treba trošiti dodatnu energiju na njega. Ono će shvatiti da se stvari ne razvijaju dobro jer je ispao iz momčadi ili klub ne računa na njega te će sam odustat će od nogometa. U slučaju usporenog napretka većina djece će zaista i odustati od sporta. Ali to nije tako jednostavno kako se čini i ne treba brzati sa zaključcima.

Plato

Dokazano je da učenje nije uvijek linearan proces. Usvajanja znanja ne ide idealnom uzlaznom putanjom bilo da se radi o nogometu ili učenju sviranja instrumenta. Učenje je progresivno i ima tendenciju da raste. Promatrajući kroz duži period, u jednom olimpijkom ciklusu, mladi će nogometaš napredovati i njegove će se vještine povećati. Brzina kojom se igračeve sposobnosti povećavaju razlikuju se od igrača do igrača. Također na progresiju utječe i okolina.

Na primjer napredak može biti strelovit ako potpomognut hormonalnim promjenama u tijelu adolescenta zbog ubrzanog fizičkog razvoja. Snažniji su, brži i jači. U isto vrijeme, za neke nogometaše napredak može biti usporen jer su zbog rasta izgubili na koordinaciji te se bore da zadrže razinu tehnike koju imaju.

Stagnira li dijete, roditelji često pomisle da nema potencijala kao druga djeca i da jednostavno ne treba trošiti dodatnu energiju i resurse na njega. Ali dokazano je da učenje nije uvijek linearan proces, usvajanje znanja ne ide idealnom uzlaznom putanjom i zato ne treba brzati sa takvim zaključcima.

Može se nabrojati nekoliko razloga zbog čega je napredak u vježbanju progresivan i vidljiv, kao što se ozljedom ili bolešću može opravdati usporeni razvoj koji se reflektira na nogometnom terenu. Ono što većina ljudi ne znaju, ili ne obraćaju pažnju, je da svaki sportaš u jednom trenutku dolazi do platoa.

Plato je situacija u kojoj se ulažu veliki napori u treningu i radu, ali se oni ne vide na terenu. To razdoblje može trajati tjednima ali i mjesecima. U žargonu, sportaši i treneri kažu da su došli do zida i da ga ne mogu preskočiti. Osjećaj koji izaziva to stanje je frustracija. U nekom trenutku na trenažnom putu zaista možemo doći do točke gdje više nema pomaka. Svi smo mi limitirani na određen način svojom fiziologijom.

Ono što ne možemo reći je da li smo došli zbilja do kraja ili smo došli do stepenice koju trebamo preskočiti. Veličina prepreke koju trebamo savladati je misterija. U trenutku kad naše dijete naiđe na plato ne možemo sa sigurnošću reći kad će izaći iz tog stanja.

Plato može biti kolektivan

Plato ne mora nužno biti stanje pojedinca, plato može biti stanje i cijele ekipe. Uigravanje momčadi je zahtjevan i kompleksan posao za koji treba vremena. Mnoge uprave su nestrpljive s trenerima jer im momčad ne pokazuje napredak. Razlog za to može uistinu biti jer je uprava, odnosno trener promašen za tu vrstu ekipe ali isto tako može se raditi i o platou.

Pravi razlog može otkriti samo vrijeme. Na žalost profesionalan svijet je surov. Klubovi nemaju strpljenja i vremena čekati da se preskoči plato. Malo je klubova kao Manchester United koji je doveo budućeg najtrofejnijeg trenera, Alexa Fergusona i čekao ga pet godina da sastavi momčad vrijednu borbe za prvo mjesto.

Plato je situacija u kojoj se ulažu veliki napori u treningu i radu, ali se oni ne vide na terenu. To razdoblje može trajati tjednima ali i mjesecima. U žargonu, sportaši i treneri kažu da su došli do zida i da ga ne mogu preskočiti.

Fergusonova priča

Naime Ferguson je u prvoj sezoni 86/87 s Unitedom završio na 11. mjestu. Nakon tri sezone 89/90 momčad je osvojila 13. mjesto. Godinu dana ranije su bili 12. na ljestvici. Netko bi takav rad ocijenio lošim . Rad nije bio loš, rezultati su zapinjali. Fergie je ostao u klubu, ostalo je povijest. Stvorio je jednu od najuspješnijih momčadi na svijetu.

Primjer Fergusona je više romantičan izuzetak nego pravilo rada u sportu. Profesionalizam ne trpi loše rezultate, jer mogu brzo dovesti do bankrota, pogotovo najveće klubove. Zbog toga vlasnici nemaju hrabrosti da eksperimentiraju dok im momčad pleše po rubu.

Kako obično roditelji reagiraju na plato?

U dječjem nogometu, kad su u pitanju najmanji nogometaši situacija je sasvim drugačija. Želimo li da nam dijete uspije, ili trener napravi rezultate u omladinskoj ekipi savladavanje platoa je uvjet. Jednostavno ga ne možemo izbjeći. Imamo dva načina kako se ljudi nose kad nalete na plato. Ili da se naučimo nositi s njime ili dižemo ruke i odustajemo od svega.

Važno je osvijestiti postojanje platoa

Da bi kao roditelji spriječili nadarenu djecu od prekida treniranja trebali bi biti svjesni da plato postoji. Samo tada ćemo im moći pomoći da prebrode teške situacije. Roditelji koji nisu svjesni činjenice da im se dijete nalazi na platou, mogu svakojako tumačiti situacije. Ponekad su tumačenja potpuno promašena.

U trenutku kada roditelji primijete da im dijete ne napreduje mogu pomisliti kako nije dovoljno talentirano. Dok drugi savladavaju nogometno gradivo, njihovo dijete stagnira. To može biti znak da je dijete ostvarilo svoj puni potencijal. Ali ne mora uvijek biti. Pogrešno uvjerenje roditelja kako njegovo dijete ne može više napredovati negativno utječe na dijete. Roditelj polako počinje gubiti interes za daljnje ulaganje u sport u trenucima kad je neophodno.

Svjestan činjenice da se dijete trudi, bez vidljivog napretka roditelj može posumnjati u trenera. Takva konstatacija može biti opravdana, ali ne uvijek. Ako se druga djeca u okruženju razvijaju dobro te je bilo perioda u razvoju gdje se nogometaš progresivno razvijao vjerojatnije se radi o platou, nego o lošem programiranju. Napadanje trenera i narušavanjem povjerenja ili promjena sredine neće riješiti problem nego će ga, u tom slučaju, produbiti.

Imamo dva načina kako se ljudi nose kad nalete na plato. Ili da se naučimo nositi s njime ili dižemo ruke i odustajemo od svega.

Osporavanje truda i zalaganja, te neopravdane kritike od strane roditelja opterećuju djecu koja se nađu na platou. Igračima je dovoljno teška situacija to što se bore sami sa sobom, da im osude od strane roditelja neće pomoći. Umjesto da prebrode situaciju, klinci će se slomiti i odustati od nogometa. U moru djece koja nemaju razvijene kapacitete za trud i odricanje naći će se poneko dijete koje jednostavno nije isplivalo jer njegova situacija nije bila prepoznata od strane roditelja.

Što roditelji zapravo trebaju napraviti?

Pravi problemi u nogometu se ne pojavljuju u dobi početnika. U tom razdoblju se stvaraju preduvjeti da se problemi koji nastaju za vrijeme platoa prebrode. Roditelji bi trebali pripremiti dijete za borbu s poteškoćama. Plato nije stvar toliko fizike, koliko je psihološka igra. Imati povjerenja u sebe i kad se ne vidi svijetlo na kraju tunela nije česta pojava. Zbog toga je najvrjedniji dar, odnosno alat, koji možete dati mladom nogometašu podizanje psiholoških kapaciteta djeteta.

Da sve ne ostane na pukom teoretiziranju navest ću primjere iz prakse. Ljudi pozitivno reagiraju na nagrade. To su pohvale, priznanja, medalje i pobjede. Biti na platou znači provoditi jedno duže vrijeme bez nagrada. Trenirati jako, bez da te netko potapša po ramenu, udjeli ti dobru riječ ili te momčad počasti pobjedom je izrazito teško.

Plato nije stvar toliko fizike, koliko je psihološka igra. Imati povjerenja u sebe i kad se ne vidi svijetlo na kraju tunela nije česta pojava.

Nitko te neće pohvaliti ako ne napreduješ. Nema smisla glorificirati uspjeh kojeg nema ili mazati oči i iskrivljivati istinu. Dok su na platou, djeca se trude možda i više nego inače, ali ne vide pozitivnu promjenu. To je zaista frustrirajuće. Ako su pohvale bile te ili priznanja koja su djeca koristila kao pogonsko gorivo onda su u platou u problemu.

 

Zbog toga treba biti jako oprezan i pažljiv u pristupu s početnicima u nogometu. Natjecateljski nogomet se treba izbjegavati ili ga svesti na minimum. Kritiku i pohvalu treba koristiti odgovorno. Pretjerano ”motiviranje” malog djeteta ne donosi dugoročan benefit.

Preživjeti plato mogu samo ona djeca koja vole nogomet zbog nogometa. Vježbanje ih čini sretnim. Ne treba im netko tko im sa strane da im suflira i govori za svaki potez ”Bravo!”. Kako mislite da će vaše dijete ustrajati u treningu za vrijeme krize, a ocjenjujete ga pretežno vanjskim faktorima poput rezultata ili mjesta na tablici? Takav pristup će se u jednom trenutku morati urušiti i pasti po leđima djeteta.

Najvrjedniji alat, koji možete dati mladom nogometašu je podizanje  njegovih psiholoških kapaciteta .

Osnovna stvar koju trebate kao roditelj napraviti je osloboditi ljubav djeteta prema nogometu od toksičnih sadržaja ili navika. Dopustite mu da nogomet bude njegova intima, da se zaljubi u njega. Ne gurajte se previše u njihov odnos. Ostavite mu prostora. Zaista ne morate komentirati svaki potez i nadgledati sve akcije.

Dozvolite mu da bude zaigran. Bit će mjesta za kompetitivnost. Ostavite mu vremena da sazre prije nego ga budete poticali da se uklopi u grupu. To je prirodan proces i ako je dobro odrađen onda će prilagodba biti jednostavna i uspješna. Važno je da mu dopustite da upozna sebe i svoje mogućnosti prije nego upozna sport.

Kada se od početka vještina mladog nogometaša gradi na stabilnim temeljima onda su disciplina, predanost, upornost i vjera u svoje sposobnosti logična nadogradnja. Razumijem roditelje koji bi htjeli da im djeca što prije odrastu, da odigraju prvu utakmicu ili postignu prvi gol. Doći će i to, samo što strpljenje obećava više lijepih trenutaka za razliku od požurivanja.

Osnovna stvar koju trebate kao roditelj napraviti je osloboditi ljubav djeteta prema nogometu od toksičnih sadržaja ili navika. Dopustite mu da nogomet bude njegova intima, da se zaljubi u njega.

Koje su posljedice loše pripreme?

George Leonard američki pisac koji se bavio proučavanjem ljudskog potencijala, a ujedno je bio i sportaš, napravio je svoj model sportaša koji nisu spremni za plato. On ih je svrstao u tri grupe. Svaka od tih grupa ima za posljedicu odustajanje od sporta. Primjeri koje ću navesti su iz njegove knjige ”Mastery”.

Šarlatan

Imamo sportaša koja entuzijastično ulazi u sport. Vrlo je otvoren za nova iskustva. Primjerice kod nogometa ga vesele novi klinci, oduševljen je s novim trenerom. Uzbuđene kod kupnje nove opreme se može osjetiti u zraku.

Sam početak je za njega lak i stvari prolaze glatko. Brzo usvaja nove vještine i svi su zadovoljni s njim. On se trudi i vidljiv je napredak. Međutim nakon nekog vremena nailazi na svoj prvi plato. Potrebno je uložiti više truda što nije tako lako.

Takvo dijete će brzo odustati. Šalatan voli kada stvari idu glatko. Bez uzbuđenja koje nosi napredak gubi interes za nogomet. Ubrzo će potražiti neki novi sport, novo okruženje i nove izazove. Naravno sve dok ne naiđe do prvog sljedećeg platoa. Tako može ići u nedogled.

Šalatan voli kada stvari idu glatko. Bez uzbuđenja koje nosi napredak gubi interes za nogomet. Ubrzo će potražiti neki novi sport, novo okruženje i nove izazove. Naravno sve dok ne naiđe do prvog sljedećeg platoa.

Roditelji trebate biti oprezni kada dijete odluči promijeniti sport ili odustati. Ako je u pitanju problem s emotivnim nošenjem za vrijeme stagnacije, onda je vaša dužnost da pomognete djetetu da savlada plato. To nije ista situacija kada se neko dijete traži ili pokušava pronaći sport koji mu najviše odgovara. U tom slučaju je promjena poželjna.

Zbog toga je važno imati povezujući odnos s djetetom kako bi bolje čitali njegove namjere i detektirali stvarne probleme za koje on ne zna da postoje. Osjetiti što se zapravo skriva iza djetetove odluke i znati reagirati na ispravan način je pravo umijeće. Zbog toga se nemojte ustručavati potražiti pomoć iz okoline.

Kako bi izbjegli da dijete razvije osobine koje se oslikavaju u ovom tipu poradite na načinu kako se odnosite prema njegovim postignućima. Kada razgovarate o njegovim izvedbama usredotočite se i pohvaljujte trud ispred postignuća. Umjesto ” Bravo danas si bio odličan na terenu” ili ”Wow, kakav gol si postigao… prava majstorija” razmislite da upotrijebite rečenice ” Bez obzira na sve danas si se trudio igrati najbolje što možeš” ili ”Koliko si dugo i naporno trenirao, kad si uspio zabiti onako lijep gol?”.

Shvaćate poantu. Nakon što promijenite fokus s vještine na trud dijete se programiramo tako da ocjenjujemo trud. Rezultati mogu izostati, može se pogriješiti ali truditi se možemo uvijek. Ako je cilj da damo sve od sebe onda se psihički ne urušimo kada rezultati izostanu.

Opsesivan

Drugi tip ličnosti je osoba koja želi opipati rezultat. Materijalist. On je izrazito natjecateljski nastrojen. Želi pobijediti po svaku cijenu i za to je spreman žrtvovati sve svoje vrijeme i trud. Mnogi treneri bi za njega rekli da je on idealan prototip modernog sportaša. S odgovornim stavom gdje se uvijek pojavljuje na vrijeme i ostaje zadnji te daje svoj maksimum osvaja srca sportskih radnika.

Kad je u pitanju pobjeda na utakmici on će taj tjedan raditi naporno. Upijat će sve što trener kaže i doći na utakmicu spreman i entuzijastičan. Bit će izrazito ljut na suigrače ako se ne ponašaju u skladu s pobjedom, jer poraz za njega nije opcija.

Istina je drugačija. Poraz je opcija i on je sastavni dio sporta. Cilj nogometaša je da izbjegnu poraz, ali isto tako da se nauče nositi s porazima. Ako se ne naučiš dobro nositi s porazom, ne možeš ostvariti temelj za nove pobjede. Ponekad se ta djeca nađu u serijama poraza ili u razdoblju gdje porazi dominiraju nad pobjedama.

Na turniru zna sudjelovati preko četiri stotine nogometaša, ali ih finale igra samo tridesetak. On njih trideset, polovica djece neće ispuniti svoja očekivanja od završne utakmice. Nitko ne može osporiti trud tih klinaca, sporan je rezultat. Nagrada koju oni očekuju.

U idealnim uvjetima opsesivan karakter igrača nema problema. On se trudi, igra dobro, ekipa pobjeđuje a nagrade se osvajaju. Ni ne sluti da ga iza ugla čeka plato. Da li njega osobno, ili ekipu. U jednom trenutku utakmice se gube, medalje osvajaju drugi ili izvedba nije u skladu sa željom.

Sve što je igrača opsjenutog uspjesima motiviralo, kao što su prva mjesta, izbor u reprezentaciju i pohvale od strane roditelja i trenera u trenutku dolaska na plato nestaje. U njemu se stvara ogromna frustracija. Trenira više i jače nego inače. Pomaci se ne događaju a nezadovoljstvo se još više povećava. Nesvjestan platoa, nogometaš odustaje od nogometa.

Dosta mu je svega. Svi drugi su mu krivi. Ne može naći utjehu u treningu. Trening bez rezultata nema smisla jer sve što radi je usmjereno na uspjeh. Trening je samo neophodan i težak proces kroz koji se treba proći kao kroz pakao, da bi se došao u Raj. A Raj je prvo mjesto.

Odgađanjem kompetitivnosti kod djece, odnosno dozirajući im utakmice i nagrade u ranoj fazi razvoja postižemo to da mogu dovoljno uživati u samoj igri. Rezultat onda postaje začin koji pojačava doživljaj. Tako će poraze u nastavku karijere doživljavati manje tragično.

Komunikacija u kojoj roditelj s djetetom više priča njegovim osjećajima za vrijeme utakmice nego o razlozima zbog čega se neka utakmica izgubila ili dobila pomaže da se izbjegne stvaranje opsesivnog tipa djeteta.

Nema ništa sporno da na zidovima od sobe vise medalje i pehari, ali probajte dodati još nešto. U prvi plan stavite fotografiju svog djeteta kako je sretno na terenu. To može biti trenutak s treninga gdje vježba ili fotografiju s prijateljima iz momčadi.

Opsjednutost s izvedbom, rezultatima i tablicama često zna biti jednosmjerna ulica. Treba težiti izvrsnosti u radu, vježbanju i izvedbi. Istovremeno ne smijemo zaboraviti da do nje ne možemo dovesti dijete koje nije naučeno da voli zaigranost i igru zbog sebe same. Količina ljubav i zaigranosti i užitka su kategorije koje se ne mogu opipati poput medalja ili izmjeriti kao bodovi. To ne znači da ne postoje ili nisu važne.

Komunikacija u kojoj roditelj s djetetom više priča njegovim osjećajima za vrijeme utakmice nego o razlozima zbog čega se neka utakmica izgubila ili dobila pomaže da se izbjegne stvaranje opsesivnog tipa djeteta.

Koristeći pitanja ”Kako si se osjećao?” ili ”Da li si uživao igrajući finale?” pomažemo nogometašu da pronađe zadovoljstvo unutar sebe čak ako ga napuste materijalne stvari na koje realno ne može utjecati. Iz tog razloga smanjite priče o tablicama, pobjedama i peharima, jer ih te stvari nikada neće napraviti istinski motiviranima da pobjede plato.

Saboter

Ovaj tip osobnosti se ponaša drugačije od prethodna dva tipa. Saboter uopće ”nema” problem s treniranjem na platou. On sam sebe sabotira tako da nikad zapravo ne izlazi iz tog stanja. Možda vam se čini poznat neki sportaš iz okoline koji naporno trenira i dođe do određenog stupnja, ali čim ga dostigne on napravi nekoliko nepromišljenih poteza i vrati se na početak.

Kad primijeti napredak u igri on će se prestati truditi na treninzima. Ako je unutar njegove okoline sve dobro, mogao bi se najednom posvađati s trenerom ili suigračima. S njim je uvijek jedan korak naprijed nakon čega slijede jedan ili dva koraka naprijed.

Za njega bi se moglo reći da je ”vječni talent”. Netko tko ima mogućnosti postati odličan igrač, pokazuje znakove talentiranosti na terenu, može se potruditi kad hoće, ali često neće. Svi su ljuti na njega jer ne mogu shvati bizarnost u njegovom ponašanju i žao im je prilika koje propušta. A najviše su ljuti jer ih takva osobnost iznova prevari.

Saboter uopće ”nema” problem s treniranjem na platou. On sam sebe sabotira tako da nikad zapravo ne izlazi iz tog stanja.

Kako opravdati ponašanje igrača koji se naporno sprema za važnu utakmicu i onda noć prije nje izađe s društvom ili dočeka zoru uz videoigre? Što se događa u glavi nekog nogometaša koji mukotrpno gradi svoj status u ekipi i kad ga izgradi sa svojim igrama onda se posvađa s trenerom tako da zatvori sva vrata.

Saboter izravno ne odustaje od nogometa. On svojim postupcima natjera sustav da ga izbaci. Ne napreduje pa ga ”pojede” konkurencija. Tako bez obzira na talent ispadne kao najslabija karika. Drugi scenarij je da ljudima oko sebe zagorča život tako da mu se jednostavno moraju zahvaliti.

Obično takvi igrači egzistiraju u manjim sredinama gdje koje čekaju njihove zvjezdane trenutke dok trpe njihove ispade u nadi da će benefit biti veći od štete koju izazivaju. Na žalost to je tužna priča mnogih propalih talenata koji nikad nisu ostvarili svoje pune potencijale.

Na kraju ispada da su svi više vjerovali u njih, nego oni sami u sebe. I u tome ima istine. Slika koju djeca stvaraju od sebi nije objektivna nego subjektivna. Ona je dojam koji na njih ostavljaju prvenstveno roditelji i prvi treneri.

Učestalo i pretjerano kritiziranje djece narušava njihovu osobnu sliku. Fraze ”Od tebe nikad ništa” ili ” Bio si dobar, ali nije to.” nisu najgore što možete izgovoriti djetetu ali je dovoljno da mu psihu programiramo tako da na kraju ispadne saboter.

Kao trener, ali i roditelj nogometaša, se u jednom popodnevu naslušam svakakvih kreativnih uvreda koje roditelji izgovaraju svojoj djeci želeći ih potaknuti da igraju bolje. Nesvjesni posljedica koje takvi prigovori ostavljaju na početnike, imam dojam da se roditelji čak i zabavljaju uz ogradu.

Pretjerane kritike mogu zakovati vašeg nogometaša za plato tako da nikad neće moći napraviti iskorak i ostvariti svoj potencijal. Sabotirat će se u ključnim trenucima karijere.

Račun za to ponašanje se ispostavi ubrzo. U tom trenutku dolazi do čuđenja i nevjerice. Kad bolje sagledamo čudno bi bilo da dijete koje je godinama sustavno osporavano vjeruje u sebe čak i kad nešto zaista može. Njegov program u glavi će napraviti sve da obistini ”proročanstvo” njegovih roditelja. Zbog toga se čini da lakše do uspjeha dolaze oni koji imaju više vjere a manje znanja, nego talenti bez vjere u sebe.

Prema tome nema nikakve osnove, da kao roditelji, javno ili tajno otvoreno kritizirate dijete u nadi da će zbog toga biti bolji nogometaš. Dijete će postati ono što misli da može postati. To ne znači da sve kritike treba izbaciti iz odgoja.

S kritikama kao i s pohvalama treba biti oprezan. Pretjerane kritike mogu zakovati vašeg nogometaša za plato tako da nikad neće moći napraviti iskorak i ostvariti svoj potencijal. Sabotirat će se u ključnim trenucima karijere.

Zaključak

Odustajanje od nogometa zna biti bolna tema za roditelje i igrače. Većina djece i roditelja koja odustane od sporta zapravo ne shvaća da nešto nije bilo u redu s njihovim razumjevanjem. Zbog toga svoja odustajanja pravdavaju pogreškama dugih, kao što su treneri ili klubovi.

Ne treba lako prihvatiti objašnjenje da je talentirani nogometaš koji je osam godina proveo posvećen nogometu odustao od njega jer se jednostavno zaljubio u pubertetu. Takva objašnjenja su prejednostavna i površna. Također, kao stručnjak ne prihvaćam činjenicu da je kvalitetno dijete odustalo jer je jednostavno izgorjelo. Trebamo se upitati što se krije iza tog ”izgorijevanja”?

Većina djece i roditelja koja odustane od sporta zapravo ne shvaća da nešto nije bilo u redu s njihovim razumjevanjem.

Roditelji ne trebaju bježati od činjenice da su oni odgovorni za većinu obrazaca ponašanja kod svoje djece. Svjesni roditelji nisu žrtve sustava, nego krojači sudbine. O djelovanju roditelja uvelike ovisi kako će se dijete ponašati u budućnosti.

Sve karakteristike i tipove ponašanja djece mogu imati i roditelji. Obično su djeca ta koja kopiraju roditeljske obrasce ponašanja. Teško možemo očekivati uspješno dijete iz obitelji gdje oba roditelja ne znaju nositi s platoom.

Plato nije jedini razlog zbog kojeg djeca odustaju od nogometa. To može biti ozljeda ili loš posložen sustav. Plato je jedan od čestih razloga, a nije prepoznat kod od strane roditelja i okoline. U onom trenutku kad se prepozna i razumije možemo prevenirati odustajanja.

Ne možemo sačuvati sve nogometaše i zadržati sve talente. Dovoljno će biti da povećamo broj kvalitetne djece u seniorskom nogometu. Tako štitimo interese djece, ali i nogometa. Imat ćemo razloga vjerovati da ćemo i u budućnosti moći uživati u majstorijama mladih talenata.

Damir Škarić
Viši nogometni trener. PRO licenca, Urednik 90plus bloga.

1 KOMENTAR

OSTAVI KOMENTAR

Unesite svoj komentar!
Molimo unesite svoje ime ovdje

Ostanite u kontaktu

Želite li primati obavijesti i novitete pretplatite se na 90plus newsletter.

Povezane objave